Jedinstvena Žuži Jelinek: Žene je naučila kako se odijevati

Zagreb 2014. godine: mnogi modni dizajneri i brojne modne prodavaonice po trgovačkim centrima zadovoljavaju potrebe građana za ultramodernom modnom odjećom stranih modnih marki. Zagreb 1930-ih: gotovo ista situacija, zagrebačke obrtnice, mahom vlasnice modnih salona čine to isto, a uz njih i brojna poduzeća uvoze najmodernije modele iz bečke, pariške i britanske modne scene. No tu je i mlada žena Suzana Ferber, koja nakon završene obrtničke škole nastavlja naukovanje u krojačkom salonu svoje tete u Budimpešti, a potom se uspijeva zaposliti kod Nine Ricci u Parizu. Sve što treba znati o modi tu je naučila za dvije godine. 

Muzej grada Zagreba

Vraća se u Zagreb, i tu 1940. otvara vlastiti salon u Praškoj 4. Uzbudljiva priča tu tek počinje. No kad doznate da je Suzana Ferber zapravo  jedno od najvažnijih imena hrvatske modne povijesti Žuži Jelinek, moguće je da ćete odmahnuti rukom, jer slavnu Žuži znate samo kao onu tetu koja govori o seksu u poznoj dobi. Kakva pogreška! Danas gospođa Žuži može pisati i pričati što god hoće jer se onime što ona doista znači u svijetu mode ozbiljno bave povjesničari i muzealci. I posve su fascinirani time. 

Muzej grada Zagreba

Muzej grada Zagreba povijesni je muzej sakupljačke naravi, zainteresiran istražiti fenomene svakidašnjice i dati ih nama na atraktivan način. Njegova kustosica Maja Arčabić posvetila je velik dio svoga rada upravo estetskom, kulturološkom i povijesnome doprinosu Žuži Jelinek segmentu mode, a osim izložbe koju je pripremila u MGZ-u, i kataloškoj knjizi o tome, neki je dan podsjetila na desetljeća naše modne povijesti svojim predavanjem u CIMO-u, Centru za istraživanje mode i odijevanja koji je sa suradnicima nedavno utemeljio Ante Tonči Vladislavić. Dakako da je voditeljica Zbirke mode, modnog pribora i tekstila u MGZ-u s pravom ocijenila da baš Žuži Jelinek predstavlja paradigmu cijele jedne epohe koja još traje unatoč društvenim turbulencijama koje neizbježno mijenjaju našu stvarnost, no više naoko nego dubinski.

- Žuži Jelinek iznimno je  važna za povijest naše svakodnevice - kaže kustosica Arčabić - ona je prva reklamirala svoj salon i svoj rad, prva je počela suradnju s tekstilnom i modnom industrijom, prva je napisala knjigu o modi i poučavala žene kako se trebaju odijevati... U svojoj je knjizi ‘Tajna dobro odjevene žene’ odgovarala ženama na njihova česta pitanja kako se treba odijevati žena koja sa sela dolazi u grad, kako daktilografkinja, ili žena koja je društvena radnica, a ide u obilazak s delegacijama, ili na banket (kad su obvezne bile duge svečane haljine). Imamo malo haljina, nosimo uvijek isto za put, za rad i sastanke, govorile su one, a marama nam je najdraži komad. A Žuži ih je učila da treba čuvati narodnu nošnju, ali i da se u gradu valja odijevati kao gradska žena. Učila ih je da ružna sredina između narodne nošnje i gradske odjeće, da nije uputno stalno nositi maramu na glavi, i kako se snalaziti kad na socijalističkom tržištu nailazite na stotine tisuća metara ružne narančaste tkanine... - kaže kustosica Arčabić.

Muzej grada Zagreba

Iz Žužina rada iščitava se povijest modnih salona Zagreba u prošlom stoljeću u dva, pa čak i tri politička sustava! U prvom kapitalističkom sustavu, 1939. cvalo je privatno modno zanatstvo. Samo 10 godina poslije, u ranom poslijeratnom socijalizmu broj privatnih zanatskih radnji, pomoćnika i učenika drastično pada. Vladalo je siromaštvo, teško se nabavljala tkanina, prekrajalo se i šilo od čega god se stiglo. Povijest bilježi da je Žuži Jelinek ministrici financija u novoj socijalističkoj vladi NR Hrvatske, Anki Berus, sašila svečanu haljinu od zavjesa! Kao u filmu "Prohujalo s vihorom"... No dosjetljivost je bila i opasna, zabilježeno je da su zbog modnog šverca i malverzacija na smrt su osuđeni Josipa Mondekar i postolar Šumiga. Država je pribavljala tkanine i pribor. A židovka Žuži, koja se u ratu spasila odlaskom u partizane, odmah je po povratku na glavnom gradskom trgu (u bivšoj zubarskoj radnji svoga supruga Jelineka) otvorila salon i ponudila svoje umijeće mladoj zbunjenoj naciji. Pet je švelja u salonu radilo punom parom. Toliko ih je smjela imati. Krojilo se tu izravno na tkaninu, listalo Vogue, ali sve je to bilo preskupo, pa je Žuži smislila i suradnju s industrijom, s konfekcijom Varteks.  

Muzej grada Zagreba

Isprva je, govori Maja Arčabić, sama financirala izradu prototipa, sve je pripremila o svom trošku, tkaninu, kroj i izradu prototipa. Odnosila je to u tvornicu gdje bi se radile veće serije. Odvela je Varteks i u New York! Tamo se pisalo o tome kao o modi iza željezne zavjese. Ali ta je zavjesa ipak bila prozirna - s jedne strane propagirala se radnička kultura, napadala elitna moda, a s druge su strane drugarice Jovanka Broz, Savka Dabčević Kučar, Bela Krleža, Milka Kufrin i druge, ne tako visoko pozicionirane građanke, uživale zapravo u visokoj modi s haljinama i kostimima šivanim po mjeri. Hrvatska i njezina moda, s tim su dvojnim društveno-poslovnim moralom dočekale i novo kapitalističko doba. U njemu dizajneri imaju svoje dućane, ali se da bi preživjeli prijavljuju kao obrtnici. A država je nekontroliranim modnim uvozom uništila domaću modnu industriju. Žuži, još živahna, sve to gleda iz prikrajka. Ona je dala najbolje ovoj zemlji.

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake subote ekskluzivno uz 24sata!