Jedan otok, jedna žena i priča o velikoj ljubavi koja ih veže

Dagmar Meneghello (71) željela je putovati, upijati druge i drukčije kulture, no ljubav ju je prije mnogo godina odvela na mjesto koje je najmanje htjela - na pusti otok Sveti Klement, uvalu Palmižana nedaleko od Hvara. Nekada samotno mjesto, danas je poznata oaza za odmor, isprepletena prirodom i umjetnošću, u koju, u potrazi za mirom, dolaze mnogi ... No svi oni, bilo da je riječ o nekom političaru, umjetniku ili sportašu, kod gospođe Meneghello nemaju ni ime ni funkciju, svi su oslobođeni civilizacije kako bi se odmorili u potpunoj diskreciji. 

Dagmar, rođena Zagrepčanka, na otoku boravi gotovo 50 godina i priznaje nam, nije uvijek bilo ni lijepo ni lako. Došavši na otok nije bila opčinjena prirodom, bila je šokirana i preplašena. 

- Već sa 16 godina počela sam raditi kao novinar, najprije u Studentskom listu, pa poslije u Poletu i Večernjem listu. Željela sam da nemam dom, biti građanin svijeta. A onda sam ‘65. na Hvaru upoznala Tota. Imala sam 22 godine. To je bilo sudbonosno. Zbog te ljubavi, promijenila sam svoje namjere, svoje želje. Dvije godine borila sam se protiv dolaska na ovaj otok, ali moj suprug je bio vrlo odlučan rekavši mi: ‘Ako želiš mene, moraš uzeti otok’. Ja otok nisam htjela, ali s obzirom na to da sam htjela njega, naposljetku sam uzela i otok, prigrlila sam njegov život i njegov san - govori nam Dagmar koja na Palmižani, na 320 hektara, ima pravi botanički raj u kojemu raste više do 1000 vrsta biljaka. 

No došavši na otok, ona nije znala što je što, znala je samo za ono cvijeće koje je dobivala na dar. Nije bilo ni struje ni vode ni zahoda, tijekom zime nije bilo ni ljudi, a veze s Hvarom su bile toliko loše da su bili odsječeni od svega. Čak je se i majka odrekla vidjevši gdje će joj kći živjeti. Dagmar je na otoku podignula troje djece, sina Eugena Tota od milja zvanog Đenko, kćeri Rominu i Tarin. 

- Djeci je trebalo dati mlijeka, pa mi je muž donio kozu. Sjećam se kad sam vidjela tu životinju, pa valjda sam prvi put u životu vidjela kozu, a kamoli je muzla. Sin mi je plakao, gladan usred noći, i ja sam išla pomusti kozu jer nisam imala hladnjak da čuvam namirnice. Taman kad sam je pomuzla, koza je šutnula posudu i otišla. Sve se prolilo, a ja sam stala plakati kao nikada. Koze su čudne, vjerne i tvrdoglave u isto vrijeme. Vidjevši da plačem, koza se vratila i dopustila mi da je opet pomuzem - priča nam Dagmar koja je u prvim danima boravka na otoku otkrila i peglu na žar, ali i “blagodati” pranja rublja u moru, koje je poslije samo ispirala u vodi.

- Nakon Drugog svjetskog rata ovo je bila zemlja jedne uništene obitelji. Moj pokojni suprug bio je odlučan vratiti posjedu stari sjaj. Bio je veoma zgodan, kulturan čovjek, govorio je pet stranih jezika, ali nije se bojao fizičkog rada. Imao je i ovce, koze i pčele. Orao je, kopao, sadio... Zračio je snagom i ambicijom. Ja sam se bojala te samoće, života bez kulturnih događanja, pa sam stalno u goste pozivala svoje prijatelje umjetnike s kojima sam u Zagrebu radila i s kojima sam se družila. Oni su se dolazili tu nadahnjivati ovom prirodom i kroz svoja djela vraćali su nam natrag. Brojni danas etablirani umjetnici ovdje su slikali i radili izložbe. Ostavili su golem fundus slika ovog kraja. Mi smo istodobno bili i najprimitivniji i najkulturniji. 

Ja sam uvijek smatrala, bez obzira na to što nismo imali zahoda i što je ministar vanjskih poslova Austrije trčao u šumu, da su stranci to prihvatili jer su dobivali nepatvorenu prirodu i svježe namirnice, ovdje su mogli naći svoju quintessenzu. I moj pokojni svekar, profesor botanike i matematike Eugen Meneghello, koji je 1906. počeo podizati egzotičan vrt te dovoditi goste, nije uživao gotovo ništa od stečevina civilizacije,  ali je volio kulturu. U starom ljetnikovcu obitelji iz 1820. postojao je klavir, njegova supruga je bila vrsna pijanistica, pa je gostima svirala ili su priređivali prave male ‘koncerte’ natječujući se s cvrčcima, što mi radimo i danas. Nakon rata, sustav je mom svekru oduzeo zemlju, ugušio mu snove, uništio vrt, vilu ‘Palmižanski dvorac’ pretvorio u krčmu, sve privatno je zabranjeno, a on je otjeran u smrt - kazuje nam Dagmar. 

Tijekom godina komunizma, Dagmar i suprug Toto i dalje su vodili posjed, a goste su ugošćavali pretvarajući ih u prijatelje te im spremali vrhunsku hranu iako su kao privatnici smjeli imati hranu i cijene trećerazrednog državnog hotela. Nakon Drugog svjetskog rata, zbog privatnog posjeda i individualnosti te neuklapanja u formu, moglo se završiti i na Golom otoku, ali gosti su im ostali vjerni nekoliko generacija, u dobrome i lošemu. Bilo je to teško razdoblje koje je smlavilo njezina supruga. Toto je bio strastveni ronilac te je mislio, otkriva Dagmar, da je nadmoćan prirodi. No, nažalost, nije bio -  stradao je upravo tijekom ronjenja. Puknula mu je žila u mozgu i nakon godina bolesti, preminuo je ‘85. i Dagmar je ostala sasvim sama. Djecu je morala poslati majci kako bi se školovala te ih je viđala samo tijekom praznika. 

- Zimi je ovdje život bio kao na svjetioniku. Kad sam napokon dobila mali generator  nisam ga palila zimi. Bio je u šumi pa sam se bojala da, ako mi se nešto dogodi, ako padnem, neću moći nikome javiti. Nije bilo struje ni vode, a kamoli telefona i televizije. Nisam se bojala uljeza nego da će mi se nešto dogoditi, da ću pasti i da me nitko neće naći. Zbog odsječenosti od svijeta, izgubila sam jedno dijete, a i sama sam zamalo izgubila život. Sada je tu sa mnom čitavu zimu moj sin kojemu sam svojedobno rekla kako nikoga više neću ugostiti ako ne nabavimo gliser s kojim možemo gosta, ako je potrebno, brzo odvesti u bolnicu. Sa mnom je i pet mojih pasa koje sam spasila iz azila, pa se često šalim da zimi najbolje govorim pseći jezik - kaže nam Dagmar koja uz restoran ima i 14 bungalova. U njima nema ni televizije ni interneta, pa ni radija jer njezini gosti ionako traže upravo to - potpuni mir.

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake srijede besplatno ekskluzivno uz 24sata!