Discipliniranje ponašanja, a ne djeteta formula je koju zastupa moderno roditeljstvo diljem svijeta. Tako djeci šaljemo poruku da svi griješimo i da je to normalno te da je s njima sve u redu
DOSTOJANSTVO DJETETA
Japanski način discipliniranja djece: Razgovor nasamo je ključ
- Jedna od velikih zabluda koju sam imala nakon preseljenja u Japan bila je da su njihova djeca od rođenja savršeno samodisciplinirana. Zamišljala sam malene robote, kako s poštovanjem slušaju svoje roditelje, tiho sljedeći sva pravila s urođenom poslušnošću i preciznošću - piše autorica teksta novinarka Kate Lewis koja već godinama s obitelji živi u Japanu.
POGLEDAJTE VIDEO: Bujna kosa bebe Chanco oduševila internet
Pokretanje videa...
00:58
- Iz naših ranih putovanja vlakovima, činilo se da je to slučaj. Djeca mlađa od mog dvogodišnjeg sina sjedila su u tišini na plišanim sjedalima vlaka, dok se moje dijete prema zarobljenoj publici vagona ponašalo kao prema vlastitoj publici za razne izvedbe: ples, skakanje, pjevanje i povremeno osmjehivanje. Dok sam šaptala tihe prijekore, japanske majke kao da su zračile mirnom vedrinom, a njihova su djeca sjedila pored njih uživajući u slavi 'dobrih majki' fine djece - započela je svoju priču.
- Nije se ni moj sin baš tako loše ponašao. Jednostavno je bila očita kulturološka razlika u tome kako se od njega očekivalo da se ponaša i čemu su poučeni njegovi japanski vršnjaci. Počela sam se pitati: kako točno japanske obitelji discipliniraju svoju djecu? Kako uopće postignu tako savršeno ponašanje? - piše autorica i nastavlja što je otkrila.
Upravljanje 'Ma no Nisai' ('groznom drugom' godinom)
- Nisam bila jedina američka majka koja si je postavljala ovo pitanje. Pronalaženje lošeg japanskog mališana postalo je nešto poput igre s drugim mamama koje su došle u Japan iz inozemstva, kad god bismo djecu vodili u parkove i muzeje - kaže.
Nastavlja da kad bi ugledale japansku malu djecu kako u javnosti imaju bijesne napadaje, da bi uzdahnule s olakšanjem jer ipak nisu samo njihova djeca imala 'loš dan'. Ipak, činilo se da japanski roditelji uopće ne interveniraju tijekom takvih epizoda. Dijete bi sjedilo na zemlji, plakalo i vrištalo na igralištu ili u parku, a roditelji su izgledali pa... nezabrinuto, piše ona.
- Tijekom jednog od epskih tantruma moga sina bila sam očajna. Odlučio je da se ne želi voziti vlakom kući, ali to smo apsolutno morali učiniti. Budući da ga nisam mogla obuzdati, jer sam u rukama držala svoju novorođenu kćer, moj sin je svim snagama pokušao napustiti vlak prije nego što je krenuo sa stanice, a ja sam svim putnicima dovoljno hrabrim da ostanu s nama u vagonu tiho uputila iskreni Gomennasai (žao mi je). U tom bih trenutku od sveg srca željela da netko intervenira - niti jedan od mojih disciplinskih trikova nije uspio - opisala je jedan od nemilih događaja koji se sigurno dogodio većini roditelja.
Piše da je kasnije razgovarala sa svojom učiteljicom japanskog jezika o bijesu, spomenuvši kako na engleskom imaju frazu koja opisuje ovo doba u djetetovom životu: grozna druga godina. Kimnula je.
- I mi isto. Ma no nisai. Zlo doba - nasmijala se odgovarajući mi.
Ipak, kad ju je pitala kako se ljudi u Japanu nose sa tim 'zlim dobom', ona se samo tajnovito nasmiješila i krenula dalje.
Umjetnost shitsuke-a (discipline)
- Jednog sam dana nehotice otkrila zašto nikad nisam vidjela da se japansko dijete disciplinira. Još jedan dan, još jedan zauzet vlak, a ovaj put bilo je to još jedno dijete koje se bijesno bacalo po podu za vrijeme vožnje kući. Otac je brzo izvukao cijelu svoju obitelj iz vagona i kad su se vrata zatvorila i vlak odjurio, vidjela sam ga kako čuči na sada praznoj platformi do djeteta koje se loše ponaša i počinje ga grditi. To je bilo otkriće - prisjeća se autorica i dodaje da tamo gdje bi se ona usredotočila na zaustavljanje lošeg ponašanja odmah kad bi se počelo događati, činilo se da su japanski roditelji čekali privatni trenutak da razgovaraju sa svojom djecom. Nakon toga to je počela primjećivati svuda oko sebe - roditelji su čučali iza stupova na željezničkim postajama, na rubovima parkova, vodeći tihe razgovore s djecom.
Osim održavanja ponosa djeteta, discipliniranje u četiri oka također ne dovodi roditelje u neugodnu situaciju. Na japanskom jeziku disciplina je shitsuke - što se ujedno odnosi i na treniranje i na odgoj.
- Sviđa mi se pomisao na to kao na trening. Od roditelja se očekuje da se ponašaju u skladu s očekivanim dječjim ponašanjem. U svakom slučaju tihi razgovor s djetetom se činila puno bolja opcija od čekanja u vlaku da se moje dijete smiri i prestane vrištati - objasnila je.
Kaznite ponašanje, ne dijete
Svakako, neke mjere discipline svugdje su ekstremne. Jedna se obitelj u Japanu našla na međunarodnim naslovnicama kada je njihov sedmogodišnjak nestao u državi Hokkaido nakon što su ga izbacili iz automobila i odvezli kao kaznu za njegovo loše ponašanje. Kad su se vratili nekoliko minuta kasnije, nestao je (i srećom pronađen, iako nekoliko mahnitih dana kasnije). Čini se da se dječji psiholozi širom svijeta slažu da je uvijek najbolje kazniti ponašanje - a ne dijete.
- Sveukupni fokus na treningu kao disciplini - podučavanju djece ponašanju uzastopnim modeliranjem odgovarajućeg ponašanja i privatnim ispravljanjem kad skrenu s tog puta - također je očit iz mojih posjeta vrtiću tijekom kojih sam uvidjela da djeca slijede strogi raspored, ponavljajući iste pjesme, igre i pristojno ponašanja poput urednog pospremanja cipela i mirnog sjedenja dok to ne postane rutina - napisala je Kate za Savvy Tokio.
- Ali na kraju, u odgoju roditelji se drže onog što funkcionira. Jednog sunčanog popodneva kod preuzimanja, sensei me zaustavila nakon nastave. Preko prijateljice koja je pomagala prevesti, sensei mi je rekla da je tog dana imala problema s discipliniranjem mojeg dvogodišnjaka. Nije znala kako mu na engleskom objasniti da prekine to što radi, što je on shvatio kao uputu da oponaša to što radi odgajateljica - prisjetila se nenadane situacije.
Napokon, autorica piše da joj je sensei rekla da je napravila isto što i ona.
- Rekla mi je 'samo sam vikala na njega kao i vi'. Bila sam pomalo šokirana i također posramljena - kaže.
- Kako ja to vičem na njega? - posramljeno je pitala.
Pokazala je, izgovarajući cijelo njegovo ime brzo i tiho, puno nepogrešivog upozorenja - točno kao i ja kad izgubim strpljenje - i nasmijala se.
- Upalilo je, bez greške - rekla je sensei autorici teksta i sa smiješkom se vratila drugoj djeci u jaslicama.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
