Britanca Davida Huntera (76) nakon 19 mjeseci pustili su iz zatvora nakon što je iz samilosti ubio svoju teško bolesnu suprugu Janice, a sad je ispričao detalje ove jezive tragedije
POTRESNA ISPOVIJEST
Iz samilosti ubio teško bolesnu suprugu: 'Preklinjala me da to učinim, njeno lice još me prati'
Njegovo slavlje bilo je skromno. Iz ciparskog zatvora su ga pustili u ponedjeljak, a ondje je bio zbog ubojstva svoje teško bolesne supruge koje je počinio iz milosrđa. David Hunter (76) obilježio je svoju slobodu uz pola litre piva i goveđi burger.
POGLEDAJTE VIDEO: Ispovijest hrvatskog liječnika kojeg je supruga molila da joj pomogne umrijeti
Pokretanje videa...
03:45
Nema šampanjca, nema trijumfa, nego tek tiho olakšanje čovjeka koji je oslobođen zatvora. David je umirovljeni rudar iz Northumberlanda, a osudili su ga na dvije godine zbog ubojstva supruge Janice s kojom je bio u braku 52 godine. Imala je rak krvi, a Davida je više puta molila da joj prekine patnje. Tijekom suđenja oslobodili su ga optužbi za ubojstvo s predumišljajem, ali ne i za ubojstvo iz milosrđa. Osudili su ga na dvije godine zatvora, no odmah i oslobodili jer je u pritvoru već proveo 19 mjeseci.
- Osjećam se tupo, pomalo mi se vrti. To je zapravo teško prihvatiti. Ne čini se stvarnim. Upravo sam nazvao kćer Lesley u Englesku i oboje smo toliko plakali da nismo mogli govoriti. Nitko od nas nije mogao reći ni riječi. Samo smo uspjeli reći 'Volim te.' Pritvorski policajac me zagrlio kad sam izašao i rekao je: 'Čestitam, Davide. Dobili ste rezultat koji ste zaslužili. Kažem to na najljepši mogući način, ali nadam se da vas više nikada neću vidjeti' - ispričao je David novinarima.
Nasmijao se, a onda su tiho potekle suze. S jedne strane je oslobođen, a s druge osuđen na život bez svoje obožavane supruge. Želja mu je ostati na Cipru kako bi ostao blizu nje, a ondje su dijelili posljednjih 16 sretnih zajedničkih godina mirovine prije nego što se ona razboljela.
U iskrenom i potresnom razgovoru ekskluzivno za Daily Mail priznao je da je slab i iscrpljen nakon zatvora. U utorak je otišao staviti buket cvijeća na Janicein grob. Bio je to trenutak dirljive nježnosti i prvi posjet njezinu grobu budući da je bio u pritvoru kad je bio sprovod.
- Radovao sam se odlasku i strepio toga u isto vrijeme. To je prekrasno mjesto, malo dalje od kuće u Tremitousi, sela oko 6,5 kilometara od Paphosa, gdje smo nekada živjeli. Volio bih tamo sada pronaći mali stan blizu groba, kako bih je mogao posjećivati svaki dan, a kad dođe moje vrijeme bit ću pokopan kraj nje. Još razgovaram s Janice. I dalje joj govorim da je volim i da mi nedostaje svaki dan. Kažem: 'Ne znam volim li te više ili mi više nedostaješ' - priča David smiješeći se.
- Zvao sam je svojim najvećim blagom, jer je to bila. U svim godinama koje smo proveli zajedno nikada nismo zaboravili godišnjicu braka ili Valentinovo - kaže David.
Još ga muče sjećanja na užasan dan u prosincu 2021. kada je ugušio svoju suprugu, prije nego što je popio bocu rakije i progutao koktel tableta na recept kako bi mogao 'otići s njom'. S druge strane, užas te scene suprotstavljen je olakšanju što je pomogao Janice i oslobodio je strašne patnje.
- Više od šest tjedana preklinjala me. Rekla je: 'Ne želim ovako nastaviti' - kaže David.
Međutim, odbijao je pomoći joj. Netom prije nego što ju je ugušio, rekao joj je da je voli.
- Samo je zatvorila oči i rekla 'Daj mi poljubac'. Poljubio sam je u obraz. Vidio sam neke grozne stvari u svom životu, ali sjećanje na njezino lice kad je umrla... - zajecao je i prekinuo razgovor, a onda se pribrao i nastavio.
- Posijedila je. Čeljust joj je bila iskrivljena. Pokušao sam to ispraviti. Nije nimalo nalikovala mojoj ženi. To su noćne more koje još imam. Vidim njezino lice u tim noćnim morama. I uvijek su tako živopisne. Uvijek ima mnogo lica, sve Janiceino lice, okrenem se i mislim da je kraj mene, ali ona je mrtva. Ne mogu izbaciti te slike iz misli. No to lice nije nimalo sličilo mojoj Janice. Lice joj se tako brzo promijenilo. Za života je imala jako lijep osmijeh. Obasjavala je svijet - kaže David.
Razgovarao je s novinarima o eutanaziji i pitanju treba li legalizirati čin namjernog prekida života radi otklanjanja boli i patnje.
- Volio bih vidjeti da to postane legalno ili da se barem o tome raspravlja, istraži mogućnosti. Znao sam da Janice neće biti bolje i kada nekoga toliko volite, a on vas opetovano moli da mu prekinete život, donesete tu strašnu odluku da ga izbavite iz bijede. Janice je bila u strašnim bolovima. Tjednima je govorila: 'Dragi, ne mogu se više boriti. Želim se ubiti.' Prolazila je kroz pakao. Nisam mogao podnijeti da je vidim takvu. Naravno, da smo imali novca i da Janice nije bila previše bolesna da bi krenula na put, mogli smo otići u Švicarsku - istaknuo je David.
Mislio je na put u tamošnju kliniku Dignitas gdje liječnici pomažu počiniti samoubojstvo ljudima s neizlječivim i teškim bolestima, ali na Cipru i u Ujedinjenom Kraljevstvu trenutačno je protuzakonito pomoći umirućem ili čovjeku koji trpi akutnu bol da okonča svoj život.
Tragedija Hunterovih je nedvojbena. Janice i David bili su rudari više od 40 godina u Ellington Collieryju u Northumberlandu. David je radio u rudniku od 15. do 55. godine života. Potom su se odselili u Paphos 2001. godine.
- Bili smo tako uzbuđeni. Bilo je to kao beskrajan odmor. Najduži i najbolji koji smo ikada imali. Bio je to lijep život. I ne bih te godine mijenjao ni za što - kaže David.
Sa novinarima se susreo u hotelu Elysium, nadomak njihovog prvog doma na Cipru. Hotel odiše posebnim ugođajem, a upravo su ondje dolazili na proslave, u restoran gdje su gledali zalazak sunca iznad plaže s palmama. Takvom je doživljavao i svoju suprugu.
- Bila je zabavna, prekrasna, puna života - kazao je.
David je upoznao Janice u rodnom selu Ashingtonu.
- Bio sam u lokalnom pubu te sam ondje plesao i pio. I onda mi Janice rekla: 'Sjediš na mom mjestu.' Zatim je rekla 'hajdemo plesati' i nakon toga se više nismo razdvajali. Rekao sam mami: 'Upoznao sam najljepšu djevojku koju si ikada vidio.' Bila je tako lijepa. Ja sam imao 18 godina, a ona je bila godinu i četiri mjeseca starija. Hodali smo oko tri godine, a zatim smo se 1969. vjenčali. I natjerao sam je da obeća da ćemo se, ako se posvađamo, uvijek poljubiti i pomiriti prije nego što odemo na spavanje. I to je funkcioniralo 52 godine. Uvijek sam bio vjeran Janice i nikad nisam imao ni najmanji nagovještaj ili sumnju da mi je ona ikada bila nevjerna - prepričao je David.
No prve godine njihova braka bile su obilježene tugom. Izgubili su dva sina - jednog prerano rođenog, a drugi se rodio kao mrtvorođenče. Zatim se 1972., na njihovo oduševljenje, rodila kći Lesley, njihovo jedino dijete. On i Janice željeli su najbolje za svoju djevojčicu.
- Radio sam sedam dana u tjednu kako bih Lesley omogućio da završi fakultet. Ona je bila prva u obitelji koja je otišla na studij - kaže David.
Hunterovi su 2001. godine prodali kuću u Ashingtonu kako bi se trajno preselili u Paphos gdje su uživali u životu..
- Išli smo na roštiljanje, istraživali otok. Pomagao sam u talijanskom restoranu kao konobar, samo zbog piva, a Janice bi dolazila na obrok i piće. Imali smo dosta prijatelja Ciprana. Janice je naučila grčki, mogla je govoriti, čitati i pisati - prisjetio se David.
No 2016. godine situacija se promijenila i Janice se suočila sa zdravstvenim tegobama. Već je imala dvije operacije koljena i operaciju slijepog crijeva te se poskliznula i slomila ključnu kost. Zatim je u ljeto te godine David doživio moždani udar, no oporavio se. Lesley, u Engleskoj sa svojim mužem i kćeri tinejdžericom, inzistirala je da prestane pušiti i piti alkohol, što je on i učinio kako bi smanjio šanse za ponavljanje udara.
- Na jednom od mojih pregleda u rujnu 2016. liječnik je rekao Janice: 'Izgledaš blijedo. Jesi li dobro?' Testovi su otkrili da joj nedostaje željeza i propisali su joj kuru dnevnih injekcija željeza tijekom dva tjedna - objašnjava David.
Daljnji testovi otkrili su teže rješiv problem. Dijagnosticirali su joj mijelodisplaziju, rijedak oblik raka krvi u kojem koštana srž ne proizvodi zdrave krvne stanice. Može se razviti u leukemiju. Janice bi trebale redovite injekcije do kraja života kako bi povećala broj zdravih krvnih stanica i othrvala se simptomima - umoru, slabosti, krvarenju, infekcijama i bolovima. David je naučio kako aplicirati te injekcije.
Ali kako njihovo zdravstveno osiguranje nije pokrilo trošak od 460 eura za četiri šprice lijekova s injekcijama dvaput tjedno, odlučili su prodati stan i preseliti se na seosko unajmljeno imanje kako bi financirali njezino liječenje.
Zatim je došlo suđenje, zatvor i popratni troškovi. Danas je David, unatoč činjenici da je radio cijelog života, gotovo siromašan.
- Janice nije htjela prodati naš dom i preseliti se. Plakala je, ali ja sam uredio novi dom i ona ga je zavoljela. I bilo joj je dobro, nije bila umorna kao na početku. Otišli smo u opću bolnicu u Paphosu na tjedne pretrage krvi i ako bi joj broj hemoglobina bio prenizak, povećali bi broj injekcija - kaže David.
Ali Janice se dobro sjećala posljednje slike njezine starije sestre koja je 1987. umrla od leukemije.
- Bili smo s njom prije smrti. Bial je podbuhla i bez dlaka po tijelu, a u očima joj se vidjela užasna bol. Na kraju je umrla u bolnici, a Janice je rekla: 'Ako ikad dobijem tu bolest, želim da mi pomogneš da umrem.' Ali tada nisam mislio da ću vidjeti Janice kako pati. Nisam mogao zamisliti da će me moliti da joj pomognem da umre - kaže David.
A zatim je stigla pandemija i dodatno zakomplicirala situaciju.
- Lokalnu bolnicu koja je opskrbljivala Janice lijekovima zatvorili su. Nisam mogao dobiti recept od našeg liječnika opće prakse. Stalno sam zvao, ali bezuspješno. Nitko se nije javljao. Bili smo očajni, ali sve je bilo zatvoreno, zabranjeno i nitko od liječnika ili specijalista koje su liječili Janice nisu provjeravali u kakvom je ona stanju - objasnio je očajni suprug.
David se vozio po bolnicama, ljekarnama i ordinacijama u bjesomučnom i bezuspješnom pokušaju da nabavi lijekova, ali prošlo je osam tjedana prije nego što ih je uspio kupiti. Do tada se Janiceino stanje drastično pogoršalo.
- Činilo se da joj je nakon Covida postalo gore. Rekla je, 'Muka mi je od života. Neću ozdraviti.' Primala je transfuzije krvi zbog kojih je krvarila iz nosa, a nuspojava injekcija bila je užasna dijareja. Nosila je pelene za odrasle. Bila je ponosna žena i to joj je bilo strašno neugodno, ali rekao sam joj da nemam ništa protiv da joj pomognem - ni malo. Kosa joj je otpadala u pramenovima, kopnjela je naočigled. Kad je imala posljednju transfuziju krvi, nisu mogli pronaći venu i stavili su joj iglu među prste. Plakala je, a cijela joj je ruka bila ljubičasta. Rekla je da ne želi još jednu transfuziju krvi nakon toga. Imala je jake glavobolje, bljeskove boli i vid joj je slabio. Bila je strašno umorna. Jedne večeri je rekla: 'Ne mogu se popeti stepenicama,' pa sam je stavio na leđa i nosio. Nakon toga, zadnjih šest tjedana, spavali smo na naslonjačima u dnevnoj sobi, jedno uz drugo. Držao sam je za ruku - opisao je David mučne posljednje dane.
- Jela je vrlo malo, rezance, juhu, a kad je jela bilo joj je mučno i morala je na WC. Bol se pogoršala. Činilo se da bira mjesta na kojima je bila operirana. Koža joj je bila prekrivena ranama. Nije mogla stajati. I tada me je počela moliti. Rekla je: 'Ne mogu se više boriti. Ne mogu hodati, treba mi pomoć da odem na WC. Ništa neće biti bolje. Želim da mi pomogneš umrijeti.' A ja bih rekao: 'Ne, ne. Ići čemo polako, iz dana u dan.' Stalno sam razmišljao: 'Što da radim?' Toliko sam je volio, a ona je tako patila. Oko deset dana prije smrti bila je histerična od bolova. Opet me molila da to okončam. Nadao sam se da će se predomisliti. Čekala sam čudo. Nikad nije došlo - prepričava David.
Bio je ponedjeljak navečer u prosincu 2021. kada je David prekinuo Janiceine patnje, ugušivši je i uzevši sve lijekove na recept koje je mogao naći u kući.
- I ja sam se namjeravao ubiti. Ostavio sam oproštajno pismo, ali se čak i ne sjećam da sam ga napisao. Postoje dijelovi tog dana kojih se ne sjećam. Ali na sudu je pročitana poruka: 'Moja žena je u velikoj boli. Zamolila me da joj pomognem, pa smo ovo zajedno napravili.' Znao sam da ne mogu živjeti bez nje. Pa sam je poljubio i kad sam znao da je mrtva, poljubio sam je još jednom. Rekao sam, 'Ćao draga. Vidimo se uskoro.' Imali smo izreku 'Do sljedećeg puta'. Bila je pomalo vidovita i vjerovala je da postoji još jedan život. Bilo je neke magije u vezi s njom - kaže David.
Prisjeća se sljedećih koraka, kako se namjeravao pridružiti svojoj voljenoj Janice.
- Onda sam uzeo sve bočice tableta u kući, tablete za krvni tlak, lijekove protiv bolova, sve što sam mogao naći i stavio ih u čašu, a zatim ih progutao s punom bocom rakije. Nisam pio alkohol šest godina, od moždanog udara, i to me jako pogodilo. Stvarno sam želio umrijeti - priznao je David.
Prije nego što je to učinio, želio se posljednji put čuti sa svojim bratom Williamom u Engleskoj. On je deset godina mlađi od njega. Pozvao ga je video pozivom.
- Bili smo jako bliski. Nisam htio nazvati Lesley jer bi je ubilo da zna što sam učinio, ali nazvao Williama i razgovarao sa njim - priča David.
Ne sjeća se što je rekao bratu jer su lijekovi i alkohol uzeli danak, ali William je nazvao policiju u Manchesteru koja je pak kontaktirala Interpol, a on je zatim alarmirao ciparsku policiju. William je također kontaktirao Lesley, koja je nazvala Davida moleći ga da ostane živ za nju.
- Stvarno te volimo, tata. Nije nas briga što ste učinili. Samo želimo da si siguran - plakala je Lesley preko telefona.
U roku od sat vremena, policija je stigla na Davidova vrata i njegov plan da se pridruži Janice je propao. Umjesto toga, suočio se s optužbom za njezino ubojstvo.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
