Iz baletne perspektive: Šta je Taškent kontra Splitu gradu

Baletni bračni par Albina Rahmatulina (47) i Lev Šapošnikov (44) iz Uzbekistana u Split su došli krajem 1992., no njihov privremeni, jednogodišnji boravak pretvorio se u trajni ostanak. Već 21 godinu angažirani su u splitskom HNK, uzeli su hrvatsko državljanstvo, zbog čega su se morali odreći uzbekistanskog, a u Splitu im je rođena sada 15-godišnja kći Anastasia, koja također pleše u baletnom ansamblu. Njihov dolazak u Hrvatsku obilježio je raspad SSSR-a iz kojeg su otišli i raspad Jugoslavije, odnosno ratna zona u koju su došli.

- Mi smo zapravo iz iste četvrti u Taškentu, išli smo u istu baletnu školu i na istu akademiju, ali upoznali smo se tek u kazalištu gdje smo zajedno plesali. Onda smo otišli raditi u Moskvu, gdje smo bili dvije i pol godine. Lev je tada dobio poziv od Ervine Sulejmanove da ide u Split jer im nedostaje baletana. No on nije htio ići bez mene. Naposljetku sam i ja dobila angažman i evo nas tu - priča nam Albina. Znali su da je u Hrvatskoj rat i znali su za Dubrovnik, no Ervina im je objasnila da u zemlji postoje ‘vruće’ točke i da će sve biti u redu. No ratna razaranja nisu mogli izbjeći jer su s ansamblom putovali po državi pa su tako vidjeli mnoge stvari koje su ih uzrujale. 

- Kroz prozor autobusa sve lijepo, bila je noć, ali mirna, zemlja prekrasna... Ujutro, kad smo prošetali Splitom, pomislili smo kako je to divan grad. Sutradan je bio doček Nove godine. Bili smo sami jer su svi naši prijatelji ranije otišli na Brač. Oko ponoći počelo se pucati, iz mitraljeza, rafalna paljba. Nikad neću zaboraviti, ja sam se sakrila pod prozor, počela sam vikati Levu: ‘Pakiraj se, idemo odavde!’ A on me smirio rekavši mi da ćemo čekati jutro. Ujutro smo shvatili da je pucnjava bila dio slavlja - smije se Albina. 

Hrvatski jezik lako su naučili, najviše zahvaljujući tadašnjoj gazdarici unajmljenog stana na splitskim Brdima koja je hodala s njima po stanu, pokazivala im stvari i govorila kako se što kaže na hrvatskom. No kažu kako su Splićani tada, ali i danas, jako srdačni i otvoreni i nisu imali nikakvih poteškoća u svakodnevnom životu. Osim možda kada im se rodila kći. 

- Ja sam duboko u sebi željela imati još djece, ali teško je kada nemaš nikoga svoga da ti pomogne. Naša kći stalno je bila s nama u baletnom studiju, ona je uz balet odrasla. Bila je tu čak i previše. Onda je došla u godine kad je poželjela učiti plesati. Sada ide u jezičnu gimnaziju, a ravnatelj baleta Dinko Bogdanić ju je, uz još tri njezine vršnjakinje, privremeno angažirao u ansambl zbog ‘Orašara’. Inače je članica baletne škole. 

Voljeli bismo da radi neki drugi posao, jer biti baletan je jako težak posao, mi taj kruh jedemo cijeli život - kaže nam Albina. Ona i Lev vjenčali su se u Taškentu 1994. godine. Željeli su obred obaviti u rodnom gradu, no danas ih, osim obitelji i uspomena, za taj grad ništa ne veže. Na pitanje ima li među njima ljubomore kad netko od njih dvoje dobije drugog partnera, oboje su se nasmijali. Nije to klasična ljubomora, slažu se. 

- Ja jako volim plesati sa suprugom, ali, nažalost, puno puta nam koreografi ne dopuštaju jer smatraju da nije dobro u profesionalni odnos miješati osobni. No Dinko Bogdanić nam to dopušta. Ja nisam ljubomoran u pravom smislu, mogu reći da mi smeta ako Albinin partner ne može napraviti s njom neki pokret koji će pokazati nju u najboljem svjetlu, ako je ne digne dobro i slično - kaže nam Lev, a Albina dodaje: 

- Nema tu puno ljubomore, mi smo toliko istrenirani, toliko te drilaju i toliko te muče da privatne stvari ne uplićemo u ples. Kada plešemo zajedno, ja Levu na probi mogu reći: ‘Pa što to radiš, ionako doma kuham i sve ti napravim, a sad me izvoli drži lijepo’. 

Ali kad plešem s nekim drugim, moram sve mirno objasniti. Moj suprug je predivan partner, on će napraviti sve za svoju partnericu, nitko neće vidjeti ako nešto nije uspjelo, on će to izvući i to mi se sviđa kod njega. Priznaje nam, kad je upoznala Leva, mislila je da je mirniji.

- Sjećam se da sam pomislila: ‘Evo, napokon jedan miran čovjek’. Ali nije baš tako, on je horoskopski Lav, kao i ja. Ja sam eksplozivna i odmah ću sve iz sebe izbaciti, a on trpi, trpi, a onda iz njega izađe lavina - smije se Albina. Njezina je majka htjela da ona bude liječnica, no život je htio drukčije. S deset godina upisala ju je na balet što je odredilo njezin život. 

- To je škola u kojoj si od sedam ujutro do šest navečer, tamo je baletni studio, muzička škola, svi predmeti osnovne škole, kao i povijest glazbe, kazališta, umjetnosti. Ne možeš od tamo izaći. Velik je odljev, ili odustanu ili ih izbace, od 90 ljudi završi ih devet. Ali ako si već uspio preživjeti nekoliko godina, nećeš odustati posljednjih nekoliko godina - kaže nam Albina. Da su ostali plesati u Rusiji, kažu nam, već bi bili u mirovini, no ovdje to ne mogu učiniti zbog nekih ugovora i drugih okolnosti. 

- Mi više ne možemo plesati naslovne uloge, ali možemo plesati one manje. Tijelo više ne sluša kako je nekada slušalo, ali mi uživamo u svom poslu i radu s djecom - zaključuju Albina i Lev.

20 godina plesnog staža u Dalmaciji 

Splićani su prema nama uvijek bili otvoreni i srdačni, nikakvih problema nismo imali. U ovom gradu nam se rodila i kći, koja je prava mala Splićanka. Ide u baletnu školu, no rado bi da se u budućnosti bavi nečim drugim jer balet je težak posao, priznaju Albina i Lev.

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake srijede besplatno ekskluzivno uz 24sata!