Možda je i bolje da sam sam jer se ti razgovori uglavnom svode na bezvrijedne ćakule, kaže pjesnik Ivan Grljušić, posljednji stanovnik zaseoka Vekići u Poljicima Kozičkim
ZABORAVLJENO MJESTO
Ivan je posljednji stanovnik sela u Zagori: 'Pričam s kaktusima'
Dobro je, kad nije bolje, smireno, zaokupljen svojim mislima govori Ivan Grljušić dok pogled upire u planinu Veliki Šibenik, jer ona je prvo što vidi kad proviri glavom iz svoje kuće u zaseoku Vekići, koji se nalazi u danas napuštenim i iseljenim Poljicima Kozičkim.
POGLEDAJTE VIDEO: Stare priče i fotografije Dalmacije
Pokretanje videa...
01:19
Ivan je jedan od rijetkih stanovnika ovoga kraja u kojem su se dimovi davno prestali dimiti jer, kako to kaže, nemaju kome više ozeble ruke grijati. Diplomirao je hrvatski jezik i južnoslavensku književnost, hrvatski je pjesnik, pripovjedač, esejist, romanopisac, književni i kazališni kritičar, dramski pisac, antologičar za kojim je debelo "pofutran" opus književnog rada u više od pedesetak napisanih djela, od kojih su neka prevedena na engleski, njemački, japanski i francuski jezik. Ovakvu jednu osobu pronaći u opustošenom dijelu zemlje raritet je vrijedan svake minute ugodnog razgovora
Davnih je godina prošlog stoljeća odlučio život velegrada zamijeniti mirnom seoskom oazom, zadovoljiti se onim što u danom trenutku ima i ne težiti nemogućem. To je, kaže, njegova životna filozofija. Premda bi prikladnijim mjestom boravka s obzirom na svoj rad ovakvom jednom čovjeku pristajao gradski život, druženja, razgovori istomišljenika i onih drugih neistomišljenika, barem pretočenih u jednu od zanimljivih dramskih predstava, on je izabrao život lišen svakodnevnih obveza i rokova u kojem je prvenstveno "svoj i ničiji više". U njegovu tek naizgled skromnom domu vatra lagano pucketa, hladno je u ovim planinskim selima vrgoračkog kraja.
Zatekli smo ga kako hrani seoske mačke. Njih tridesetak oko njegovih nogu, a on imenom oslovljava gotovo svaku. Više je, nažalost, mačaka u ovom zaseoku nego stanovnika, ne samo u ovom selu, nego u cijelom ovom kraju. Drago je Ivanu što smo navratili, jer rijetki i svraćaju, ali mnogi znaju za pjesnika koji je možda baš ovih dana zabavljen u pisanju poezije, drame, romana ili neke ozbiljne znanstveno utemeljene studije.
Za godinu rođenja ne pitamo, ali čestitam 70. rođendan dok Ivan uz smiješak prihvaća šalu. Ne brinu njega godine, nego sve ovo što se u svijetu i oko nas događa. Jer bez obzira na fizičku udaljenost od globalnih i lokalnih događanja, Ivan studioznim razmišljanjem donosi zaključke.
Računalo je uvijek uz njega, treba mu, kaže, za pisanje, jer misli još naviru, ponekad bujica toga što bi trebalo zapisati, a onda opet danima ništa. Kao da se mozak odmara do skorog pisanja. Iz udaljene fizičke perspektive promišlja i o društvenim zbivanjima, politici i političarima.
- Svi slojevi našega društva su poljuljani, rastočeni, domovina nam izumire, mladi je napuštaju, a političari se zabavili sobom i svojim interesima. Politika je prešla sve granice dobra ukusa, pristojnosti i mjere. Ni najmanje ih nije briga za ono što određuje narod i naciju, njezine vrijednosti, tradiciju, kulturu... Sve vijesti i događaji započinju s njima, oni su na naslovnicama. I najmanji od te sorte, ustoličen na nekom lokalnom prijestolju koje zamišlja kraljevskim tronom, osjeća se nedodirljivim, nezamjenljivim, bogomdanim, pogleda uprta u oblake kao da lebdi pola metra iznad tla, a svi bi mu se i za najmanju sitnicu morali klanjati, prignuti koljeno i bojažljivo ga moliti i preklinjati dokle god se njegova milost ne udostoji pogledati i možda uslišiti molbu podanika. Ne možeš ići ni u WC ako nisi član neke stranke - govori, a onda već u sljedećem trenutku okreće se svakodnevnom životu u ovoj zemaljskoj pustoši fizičkog preživljavanja.
Za svakodnevne potrebe treba do petnaestak kilometara udaljenog grada Vrgorca, u kojem je kao dječarac završio gimnazijsko obrazovanje. Dobro je, kaže, što lijekove barem može telefonski naručiti, a za donijet uvijek netko navrati. Teško je živjeti s otprilike 350 eura mjesečne mirovine i sve što je čovjeku potrebno za život imati. Ipak, podcrtava Ivan, on je uvijek bio i ostao "slobodan strijelac", nikad ničiji, nego svoj i sam.
- I danas bih napravio isto, netko ode za trgovinom, zarađivanjem novca, netko za skupim autima, a ja sam skupljao knjige i kaktuse - kaže Ivan, kojih u kući ima od najmanjih do najvećih.
- Volim kaktuse. Mogu preživjeti s rosom, cvjetaju obično jednom godišnje, cvijet traje jedan dan kod većine, ali je taj dan fantastičan, pun svježine, procvjetao, kao da je iz doba prastvaranja - nastavlja Ivan, koji je u bodljikavim kaktusovim iglicama našao prijatelja za razgovor jer drugog nema.
- Možda je i bolje, jer se ti razgovori uglavnom svode na bezvrijedne ćakule, a većini je bolje što manje govoriti. Ništa mi ne smeta ako si sutra ne budem mogao priuštiti ni onaj minimum, svejedno mi je, zadovoljit ću se s onim što u tom trenutku imam. Moj život je normalan s mnogo rada i truda. Ne treba mi ništa - govori ovaj književnik čija se djela čitaju u cijelom svijetu.
- Previše je toga bilo, da ne bi bilo. Ovaj život mi odgovara premda sam prikraćen za susrete, dogovore... Kad si postrani, sve je teže. Daleko od očiju, daleko i od srca - kaže Ivan.
Ne libi se u razgovoru za sve negativno, a toga je, poručuje, puno u društvu, prst uprijeti u političare i politiku. Ne zbog sebe, jer on je svoj put sam odredio, nego zbog tisuća onih koji okreću leđa i odlaze.
- Mora im se reći, nisam se ja nikad bojao govoriti. Ljudi se uglavnom ukopaju u svoje rovove i ne razmišljaju racionalno. Sad više nisu važne politike i stranke, riječ je o našoj egzistenciji, opstojnosti... Svakim danom nas je sve manje, ne bježe ljudi od dragosti i obijesti. Svejedno mi je koja je stranka jer oni su bitni sami sebi i oni se izvrsno slažu kad su u pitanju njihovi interesi, bez razlike, a narodu je teško i bit će sve teže. Vlast je dostatna sama sebi, mogu što hoću, ali kad se dogodi moralni rasap, onda ni materijalno ne može durati vječno, ovo stvarno ode u čas posla. Nestaju nam moralne i duhovne vertikale, a onda je lako rastočiti i sve ostalo - govori Ivan.
- Dante je pisao o požudi, proždrljivosti, pohlepi, srditosti, krivovjerstvu, nasilju, prijevari, ali je izdajice smjestio u deveti, posljednji krug pakla, posebno obilježivši izdajice domovine - onako za sebe će Ivan zabavljen svojom mačkom koja sluša što govori i dakako ne razumije.
- Ma za mačku manje više jer, nažalost, mi ne shvaćamo, a to je puno teže - na odlasku će dok nas ispraća onako raširenih ruku na sredini napuštena sela.
Kraj u kojem se više ne čuje smijeh djece
Deseci zaseoka u zaleđu Biokova danas su bez stanovnika. Prije samo tridesetak godina na ovim prostorima bilo je više od tisuću stanovnika, a danas je ostala nekolicina starih ljudi od Zavojana do Poljica Kozičkih. Prošle jeseni u Zavojanima smo zatekli Miru Majstorovića, koji nas je proveo po napuštenom selu u kojem više nema ni djece ni škole.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
