U Japanu svake godine nestanu desetci tisuća ljudi. Dio njih nestaje dobrovoljno i ne žele biti nađeni, a nazivaju se 'jouhatsu'. Razlozi zbog kojih nestaju iz društva su strašni
ODBACIVANJE DRUŠTVA
'Isparavajući' ljudi: Nevjerojatni trend u Japanu koji gasi živote
Svaka obitelj ima svoje tajne - ali samo neke od njih zvuče kao da su preuzete iz scenarija američkog blockbustera. Priča o obitelji Kazuko Yamamoto (ime je promijenjeno radi zaštite privatnosti) dogodila se prije gotovo 40 godina.
POGLEDAJTE VIDEO: Japanska princeza se odrekla bogatstva zbog ljubavi
Pokretanje videa...
01:31
- Bilo je to jutro 17. siječnja 1982., kad sam bila na zadnjoj godini fakulteta - kaže Kazuko.
- Stavili smo dosta stvari u kamion i moj auto, rekli susjedima da ću se preseliti u apartman u blizini Sveučilišta i napustili kuću - priča Kazuko. No, taj dan nitko od obitelji se nije vratio.
Samo u 2019. godine oko 87.000 ljudi u Japanu je nestalo, što je samo blagi pad nakon rekordno visoke godine prije.
Japanska riječ za svojevoljno nestajanje je 'jouhatsu', što doslovno znači 'isparavanje' (nestajanje ne ostavljajući nikakav trag). Pojam opisuje ljude koji prekidaju sve veze sa svojim starim životima, često nestajući jednog dana, a da nitko ne zna što se dogodilo.
Vodeći uzrok nestanka navodno povezan sa zdravljem - ljudi kojima je dijagnosticirana rana demencija čine gotovo 20 posto ljudi koji se odlučuju namjerno nestati i postati 'jouhatsu'. Razlog tome je što u Japanu ljudi imaju negativnu sliku o poremećaju koji pogađa gotovo 5 milijuna građana, a predviđa se da će do 2025. godine zahvatiti 7 milijuna, ili svakog petog Japanca u dobi od 65 ili više godina. Također, mnogi od njih žive s rođacima koji muku muče usklađujući brigu o ljudima s demecijom s poslom. Oko 100.000 radnika svake godine daje otkaz kako bi se brinuli o starijoj rodbini, brojka koju vlada namjerava smanjiti na nulu do 2025., kada će svi japanski babyboomeri imati 75 ili više godina, piše Reuters.
U Kazukinom slučaju u pitanju je varijacija istog fenomena koja se naziva 'Nestanak u noći'. To je doslovni prijevod japanske riječi 'yonige', što znači 'obitelj koja u noći nestaje iz svoje kuće', objašnjava ona.
- Očuh je tiho prodao svoj auto i kuću koju su prethodno namjeravali napustiti, a zajedno s njim i majkom tajno se tog dana uselila u stan u drugom dijelu grada - prepričava.
Razlozi iznenadnog nestanka ljudi u Japanu uvelike se razlikuju - i mogu se kretati od pada ispita do gubitka posla i kasnije ugrožene financijske sigurnosti. To je posljedica japanske kulture rada koja od ljudi očekuje da rade naporno i duge sate te da su stalno produktivni, ponekad čak i do smrti od prekomjernog rada, što nazivaju karoshi.
Zahtjevi za naknadu štete za karoshi navodno su porasli na rekordno visokih 1500 slučajeva u 2015. godini.
- U stvarnosti broj slučajeva bi mogli biti i puno veći jer mnoge od tih zahtjeva vlada odbije - piše Savjet za nacionalnu obranu žrtava pogođenih karoshijem. Organizacija konzultira rodbinu žrtava koje su umrle od prekomjernog rada i pomaže im u podnošenju pritužbi za dobivanje naknade od strane poslodavaca.
Prva bijela knjiga o ovom fenomenu, koju je objavilo japansko ministarstvo rada 2016. godine, otkrila je da su isplate odštete za smrti povezane s mentalnim bolestima rasle tijekom godina. Iako to sugerira da vlada sve više prepoznaje ovaj fenomen, organizacija tvrdi da još uvijek trebaju puno više toga napraviti kako bi poslodavce natjerali da skrate radno vrijeme te počnu mijenjati takvu kulturu rada.
- Postoji mnogo razloga za 'isparavanje' - kaže Tsubasa Yuki koji radi u Neovisnom centru za podršku beskućnika i ljudi na financijskom dnu, čiji cilj je pomoći u rješavanju problema siromaštva u Japanu.
- Dok neki ljudi bježe od japanske mafije ili skupljača dugova, drugi prekidaju veze sa svojim nasilničkim obiteljima - kaže Yuki.
- Dio ljudi ne nestaju odjednom, već polako nestaje iz društvenog života. Ti ljudi ulaze u začarani krug bez sigurnog stanovanja, što ih isključuje s tržišta rada, pa su prisiljeni preuzeti nesigurne i neformalne, pa čak i ilegalne poslove. Jednom je Yuki savjetovao starog radnika koji je živio u San'yi, siromašnom kvartu u Tokiju poznatom po tome da u njemu žive ljudi rade na dnevnice - i kao jednom od mjesta na koja ljudi koji isparavaju odlaze kako bi započeli paralelni život ispod radara društva.
- Iako je naporno radio, autsajderi, uključujući i njegovu obitelj, pokazali su diskriminirajući stav prema Sanyi-ju i dnevnim radnicima. Na kraju je prestao kontaktirati sa svojom obitelji - kaže Yuki.
Hideto Oki, student koji živi u Tokiju, pomaže beskućnicima u toj istoj četvrti. Uvjeti života u San'yi su jako loši, kaže. Prema njegovim riječima, većina ljudi s kojima se susreće ima pravo na socijalnu pomoć. Međutim, mnogi ju nerado traže, a teško i dobivaju, ističe Oki.
- Jer ako se prijave za pomoć, mogli bi biti pronađeni - kaže.
Budući da se mnogi boje da će ih otkriti vlasti ili oni koje su ostavili, radije se odlučuju podnijeti beskućništvo i siromaštvo samo kako bi mogli živjeti ispod radara.
- Ako želite živjeti bez ikakvog osobnog dokumenta, beskućništvo i zarada od neformalnih poslova ili ilegalnih aktivnosti bila bi gotovo jedina opcija preživljavanja - potvrđuje Tsubasa Yuki.
Iako ovo pomaže u izbjegavanju vlasti, to također znači da ne mogu koristiti svoje boravišne kartice koje su im potrebne za dobivanje socijalne potpore i osiguranja. Odbijanje socijalne pomoći moglo bi se također povezati sa stigmom duboko ukorijenjenom u japanskoj kulturi:
- Postoji riječ '- 人 前 ichi-nin-mae', koja znači da je osoba sposobna rješavati svoje probleme, kaže Takenosuke Matsuura, japanski student koji trenutno živi u Švedskoj.
- Obično postoji snažan osjećaj srama povezan s ne ispunjavanjem visokih društvenih očekivanja. Neki ljude koji shvate da ih ne mogu ostvariti, odlučuju se napustiti stari život i ljude u njemu, umjesto da traže pomoć države.
Razlog nestanka Kazukine obitelji podržava ovaj obrazac. U to je vrijeme njezin očuh vodio uspješnu arhitektonsku tvrtku. No, onda se zadužio otprilike 100 milijuna japanskih jena - danas nešto više od 960.000 američkih dolara - jer je bio jamac zadužnice rođaka.
- Dakle, odlučio je bankrotirati svoju tvrtku i napraviti yonige - objašnjava Kazuko. Ostati skriven nije bilo tako lako jer su vjerovnici čak slali ljude na njezino Sveučilište da traže njezinog očuha.
- Na sreću, moj učitelj je bio ljubazan i lagao je ljudima, rekavši da ne znam gdje mi je obitelj i da sam i sama teškoj situaciji. Čak ni naši rođaci nisu znali gdje smo - prisjeća se ona.
Paul O'Shea, istraživač japanskih studija na Sveučilištu Lund, potvrđuje da u Japanu 'postoji apsolutno stigma povezana s nesposobnošću ljudi da zarađuju sami za sebe'. U Japanu bi se oslanjanje na socijalnu skrb uglavnom smatralo 'neuspješnim i jako sramotnim'.
Tsubasa Yuki pak naglašava da se po njegovom mišljenju 'više radi o institucijama i sustavima nego o mentalitetu ljudi'. On vjeruje da bi japanska vlada taktički mogla koristiti kulturu krivnje i ponižavanja povezanu s nemogućnošću zarade za obitelj kako bi uštedjela na proračunu za socijalno osiguranje.
- Na primjer, kad se netko javi za socijalnu pomoć, zaposlenici ureda će prvo doći tražiti od obitelji podnositelja zahtjeva da ga ekonomski i/ili emocionalno podrže. Prema njegovim riječima, samo 20 do 40 posto svih ljudi koji bi imali pravo na socijalnu pomoć ju u biti koristi.
Tema isparavanja ljudi 'nije baš dobro reklamirana' u Japanu, kaže O'Shea, što nedvojbeno povećava stigmu koja ju okružuje. To je dodatno potaknuto još jednom prevladavajućom normom u japanskom društvu koja se, prema njegovu mišljenju, u tom kontekstu često zanemaruje, a to je postojanost tradicionalnih rodnih uloga. Iako su se vremena jako promijenila japasnko društvo od žena i dalje očekuje da će biti 'dobre domaćice i majke', dok bi 'muškarac trebao biti hranitelj obitelji' - objašnjava O'Shea.
O'Shea smatra da je to još jedan u nizu tema o kojima se ne priča dovoljno.
- Muškarci su zanemareni jer se pretpostavlja da su oni ti koji imaju pristup dobrim poslovima, novcu, moći - dodaje. Pogotovo od financijske krize ranih 1990-ih, ova pretpostavka više ne vrijedi za japansko tržište rada - objašnjava.
- Stvarnost je takva da se od krize prije trideset godina tržište rada u Japanu promijenilo bez odgovarajuće promjene u percepciji uloge spolova. Dakle, broj dobrih poslova za muškarce, koji u tom slučaju mogu i uzdržavati obitelj, dramatično se smanjio - objašnjava.
Kao rezultat toga, mnogi muškarci se sada nalaze na slabo plaćenim nestabilnim poslovima, nesposobni ispuniti očekivanja da budu pouzdani hranitelji svojih obitelji.
- Sustav nije opremljen za te ljude. Sama socijalna skrb dugo nije bila usmjerena na muškarce, već na udovice i njihove obitelji - kritizira O'Shea.
To odgovara statistikama koje sugeriraju da češće nestaju muškarci nego žene. Istodobno, unatoč opadanju broja nestanaka u posljednjih nekoliko godina, Japan i dalje ima relativno visoke stope samoubojstava, koje se povećavaju u vrijeme ekonomske krize i opet češće pogađaju muškarce nego žene.
Dok mnogi ljudi koji nestanu kao jouhatsu nikada neće biti pronađeni te će do kraja života živjeti skriveni u neizvjesnim uvjetima, yonige Kazukine obitelji imala je lakše posljedice, piše Issuu.
- Nakon yonigea smo i dalje mogli normalno živjeti - kaže ona. Kad su njezina očuha konačno otkrile vlasti nakon što je apelirala na lokalno gradsko vijeće da nikome ne otkrije njihovu adresu, bio je sankcioniran i izgubio pravo glasa na dvije godine. No obitelj je nestala samo od susjeda, prijatelja i rodbine s kojima nisu bili toliko bliski, a njezin očuh je na kraju vratio dug, kaže ona.
- Za neke od ljudi koji su nas poznavali prije nestanka - mi smo u potpunosti isparili. No, ljudi koje smo upoznali i s kojima smo se družili nakon tog dana ne znaju što smo napravili. Za njih smo normalna obitelj koja se doselila u susjedstvo - kaže.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
