Joanne je nakon skoka iz zrakoplova pala na tlo s visine od 2000 metara i uspjela je preživjeti stravičan pad uz brojne prijelome kostiju i ozljede unutrašnjih organa
'Iskočila sam iz aviona, ali nije mi se otvorio padobran i udarila sam u tlo sa preko 160 km/h'
Iskusna padobranka i medicinska sestra Joanne McConville (55) danas se bavi motivacijskim govorništvom. Živi u okrugu Antrim u Irskoj sa suprugom Joeom (61), bivšim instruktorom padobranstva. Za The Sun prisjetila se stravičnog skoka iz zrakoplova s 2000 metara visine kad joj se padobran nije otvorio.
POGLEDAJTE VIDEO: Padobran mu se zapetljao pa je pao u vodu
Pokretanje videa...
- Virila sam iz aviona, pogledala šarenilo polja i kuća koje su bile poput sićušnih točkica ispod nas. 'Vidimo se dolje' - viknula sam svom dečku Joeu prije nego što sam iskočila. Kao iskusni padobranac, osjetila sam poznati ushit slobodnog pada. Bila sam sretna, a usto sam vježbala okret od 360 stupnjeva koji sam u to vrijeme počela učiti - prisjetila se Joanne objašnjavajući kako se zabavljala u zraku. Dečko Joe joj je čestitao kako je dobro odradila okret.
- Činilo se da smo zaustavljeni u vremenu i smijali smo se jedno drugome. Odjedanput sam vidjela kako mi nešto pokazuje, ali nisam imala pojma što želi reći. Zatim je povukao uže za padobran i tada sam shvatila koliko smo se približili zemlji. Izbezumljeno sam povukla svoje uže, no istovremeno se aktivirao i moj padobran za slučaj nužde te se zapetljao. Nastala je zbrka. Tlo se kovitlalo ispod mene, zgrade i drveće bili su sve bliže, a pojas mi se omotao oko vrata - prepričava Joanne objašnjavajući kako je doživjela filmsku scenu u kojoj joj je pred očima prošao čitav život. Sin Aaron tada je imao devet godina, a Matthew svega četiri godine. Mogla je osjetiti njihov topli miris dok ih ušuškava u krevet prije spavanja.
- Ironija je bila u tome što nisam ni namjeravala skočiti tog prvog travnja 1995. godine. Samo dvije godine ranije, u lipnju 1993., prvi sam put u životu skočila sam padobranom kako bih prikupila novac za dobrotvorne svrhe. Tijekom nešto manje od sljedeće dvije godine sa klubom Blueskies u okrugu Antrim skočila sam 63 puta. U klubu sam upoznala Joea, instruktora padobranstva, a u rujnu 1994. postali smo par - nastavila je Joanne objašnjavajući kako joj je kao samohranoj majci koja radi puno radno vrijeme kao njegovateljica, skok padobranom donio navalu uzbuđenja i adrenalina zbog kojeg se osjećala puno bolje. Nesretnog poslijepodneva u klub je navratila sasvim slučajno jer je obavljala sitne poslove po gradu. Tada ju je Joe zamolio da mu se pridruži u skoku.
- Avion je polijetao samo ako je bio pun, a bilo je slobodnih mjesta, pa sam pristala. Sinove sam ostavila s prijateljima. Na oko 1000 metara visine su iskočili prvi padobranci, na oko 1500 metara drugi, a zatim smo se popeli na oko 2000 metara. Tada smo iskočili Joe i ja, a jednu minutu i 10 sekundi poslije pala sam na tlo brzinom većom od 160 kilometara na sat. Ljudi su trčali i vidjela sam Joea kako trči prema meni. Čula sam vrištanje nalik životinjskom i trebalo mi je nekoliko trenutaka da shvatim kako sam to ja - prepričala je Joanne najgore trenutke u životu.
U međuvremenu se onesvijestila dok su je vozili u bolnicu. Odmah su je prebacili u operacijsku salu. Slomila je lijevu bedrenu kost, zdjelicu, lijevi zglob, kosti lica, uključujući jagodične kosti i čeljust, te je izgubila većinu zuba. Ozlijedila je jetru, imala je frakturu lubanje i izgubila je puno krvi.
- Trebalo je neko vrijeme da zacijele moje fizičke ozljede, uključujući ugradnju zubnih implantata, ali Joe i djeca su se brinuli o meni. Dječaci su se trudili shvatiti što se dogodilo, a to je mene i Joea još više zbližilo. Nisam mogla vjerovati kad je već sljedećeg tjedna ponovo otišao skakati padobranom, ali shvatila sam da je to njegov posao i da se mora vratiti gore. Ipak, ja više nikad nisam skočila - kaže Joanne.
Ona i Joe vjenčali su se u kolovozu 1997. godine, a tri godine poslije dobili su kćer Ellu-Rose. Joan je napredovala na poslu i umjesto rada s pacijentima prešla je u menadžment u nacionalnom zdravstvenom sustavu. Iako je naizgled sve bilo u redu, Joan priznaje kako se borila s teškoćama.
- Fizičke posljedice nesreće možda su se zaliječile, ali psihička strana je bila puno teža jer sam iskusila noćne more i depresiju. Kako bih se lakše nosila s tim problemima, odlučila sam 2020. godine pisati o svemu što sam proživjela. Bilo mi je teško prolaziti kroz sve ispočetka, ali doživjela sam katarzu. Sljedeće godine sam se prvi put vratila na mjesto nesreće. Prošlo je gotovo 25 godina i nisam imala pojma kako ću reagirati. Ipak, bilo je mirno i imala sam vremena sagledati nevjerojatnu veličinu onoga što sam preživjela - ispričala je Joanne objašnjavajući kako je ponajviše u svemu osjetila nalet zahvalnosti, a rezultat je kroz prikaz proživljenog bila njezina prva knjiga.
- Sada radim kao motivacijska govornica, pričajući svoju priču o preživljavanju. Posjetila sam mjesto pada još jedanput, a ponijela sam i pismo koje sam napisala sama sebi. "Mogu te vidjeti kako ležiš na zemlji, slomljena, šokirana i uplašena, i voljela bih da te mogu zagrliti i reći ti da će biti u redu" - napisala sam. Nakon toga sam stavila pismo na zemlju, okrenula se i otišla natrag svojoj obitelji kako bih nastavila živjeti svaki dan kao da sam ga dobila na dar - zaključila je Joanne.