Iščekujući ulazak na teritorij čudesnog plemena Kayapo

Petar Rikić proputovao je svijet sa samo 19 godina 2009., obišao cijelu Ameriku od najsjevernije do najjužnije točke te bio na ekspediciji Ande-Amazona 2013./2014. Sada se ponovno vratio u amazonsku džunglu koju nam otkriva u posljednjem tekstu. 

Petrove doživljaje možete pratiti i na njegovoj Facebook stranici.

- Stvarno ne znam što radite ovdje u Koliberu. Ovdje nema ništa zanimljivo. Zašto ne odete u Rio de Janeiro? - trpajući konzerve u vrećicu govorio je trgovac malog dućana nedaleko od sobe gdje smo bili smješteni. Odvedi djevojku negdje na plažu i uživajte, sada je vrijeme nogometa... Stvarno mi nije jasno?! -  čudio se klimajući glavom. 

Volimo ovaj zrak, ima nečega ovdje - odgovorio sam - na svom malo španjolsko malo portugalskom, na što se on dižući obrve začudio još više. 

Začudio se jer u Koliber, usnuli gradić u sparnoj tropskoj klimi Mato Grosso s puno komaraca i drugih krvopija stranci ne navraćaju baš često. Kao i nekoliko ljudi prije njega koji su mi postavili isto pitanje, primijetio je da se već tjedan dana muvamo po gradu, ''u zabiti''.

Istina u Koliberu i okolici i nema nekih atrakcija, nema ni znamenitosti, a ni nekih događanja, međutim mi ovdje ni nismo u potrazi za time. Drugi su nas razlozi naveli da se od Brazilije gužvamo i znojimo u busevima da bismo dospjeli ovamo. 

Prije desetak dana zajedno s predstavnicima domorodačkih plemena sudjelovao sam u prosvjedima kojima se za vrijeme svjetskog prvenstva u nogometu, svjetskoj javnosti želi usmjeriti pozornost upravo na alarmantno stanju u Amazoniji, kako po pitanju šuma tako i preostalih plemenskih zajednica, koje još uvijek žive u tim šumama i ovise o njima.

Još uvijek pod dojmom sudjelovanja u prosvjedu, sukoba s policijom, gužve, suzavca i ostalog. Pripremao sam se za razgovore s osobom čije ime upravo simbolizira tu borbu, velikim poglavicom plemena Kayapo, Raonijem.

Raoni se, odmah nakon prosvjeda u Braziliji, preko organizacija koje podupiru borbu, uputio u Europu na razgovore s predsjednicima vodećih država zapadne Europe da bi održao govore na nekoliko sveučilišta. 

Za vrijeme prosvjeda rekao mi je da se vraća za dva tjedna te da ga čekam u Koliberu koji se nalazi u Mato Grossu odakle ćemo krenuti u njegovo selo u dolini rijeke Xingu. 

Petar Rikić

Mato Grosso je provincija s vrlo rijetkom naseljenosti i još je uvijek većim dijelom prekrivena šumom. Međutim krčenje šuma i pretvaranje prostora u površine za uzgoj kultura i rančeve je u punom zamahu. Određene površine još uvijek su zaštićene zone u kojima domorodačko stanovništvo živi uglavnom tradicionalnim načinom života, međutim istovremeno se vrše veliki pritisci na te zajednice, da se povuku dublje, ali i na vladu da ta područja otvori za eksploataciju ruda, nafte, drveta te za naseljavanje.

Uz mene, čekajući već desetak dana je i Vanessa, djevojka iz plemena Wayuu. Proputovali smo zajedno znatan dio Anda, preplovili čitavu Amazoniju, od Ekvadora do ušća Amazone u Atlantik, pa dalje do Brazilije i sada ovdje. Dok se družim s povjerenikom za pitanja plemena Kayapo i nekoliko Kayapoa, koji su tu i kao i mi čekaju povratak Raonia iz Europe, ona uči neke osnove komunikacije s Kayapoima, te izrađuje narukvice i ostali plemenski nakit. 

Pred vijećem plemena

Malo me iznenadilo, da iako sam nakon prosvjeda na kojem sam sudjelovao s njima pozvan u zajednicu, ali i da ponovo trebam pred vijeće koje će dodatno odlučivati primaju li me ili ne. 

Pojavio sam se na dogovorenom mjestu, pozdravio ih, nakon čega je nastala tišina, a poglavica Megaron, Raoniev sinovac i osoba od autoriteta kod Kayapoa pred vijećem od tridesetak Kayapoa dao mi je riječ.

Pozdravio sam ih na njihovom jeziku, a zatim se prebacio na portugalski. 

Veći dio vas zna, zovem se Petar. Iz male europske zemlje Hrvatske sam. Već više godina putujem svijetom. Unazad tri godine uglavnom sam na prostoru Amazonije. Na zapadu amazonske šume, živio sam kod više plemena. Kod Waorana sam bio tri puta, Šuari me zovu bratom, Tsachile me primaju, Kichwe iz Sarayakua isto. Živio sam s njima, lovio, prošao obrede sa šamanima. Od njih sam krenuo k vama. Preplovio sam čitavu Amazoniju,  i od svih vam nosim pozdrave i podršku za vašu borbu. 

O jednom svom putu napisao sam i knjigu koja se čita u svijetu. O ovome što sam proživljavam s narodima Amazonije u ovih nekoliko godina također ću napisati knjigu. Ne gledajte u mene kao pisca ili novinara. Ne želim samo pisati o vama niti vaše fotografije pokazivati kao atrakciju. Tu sam s vama i opet ću biti tu.

Petar Rikić

Kao što smo se u Braziliji zajedno borili protiv vlasti i policije, tako sam s vama i drugim plemenima dio borbe za Amazoniju. Osim djelima i značajan dio prihoda od knjige koja će nastati namijenit ću projektima za zaštitu Amazonije. 

Neki od vas koje sam upoznao, vidjeli ste razgovarao sam i s poglavicom Raonijem. On me uputio ovamo. Vjerujem da ćete me prihvatiti - čvrstim glasom pred uprtim očima vijeća izgovorio sam već pripremljen govor jer mi portugalski nije još toliko dobar da mogu spontano objasniti svoje namjere.

Nakon trenutka tišine, krupni Megaron izmijenio je nekoliko rečenica s vijećem na meni nerazumljivom jeziku, a onda mi jednostavno na portugalskom rekao: ''Pozvan si!'' 

Sutradan se u mjestu pojavio i Raoni. Pozdravili smo se. Nekim slučajem dali su mu smještaj preko puta naše sobe tako da smo u narednih desetak dana dosta vremena provodili zajedno. 

Veliki poglavica, simbol borbe za očuvanje Amazonije  čovjek kojega primaju svjetski uglednici i poštuju svi borci za očuvanje prirode i prava autohtonih zajednica i ja postali smo prijatelji. Sve vrijeme druženja nisam uopće pomislio na kameru, niti napravio ni jednu fotografiju, slikat ćemo se u njihovom selu.

Nakon što je poglavica obavio sve potrebno u gradu, snabdjeli smo se osnovnim potrepštinama te se vozilom cestom koja je avantura sama po sebi i uputili u dubinu šume. Nakon cjelodnevne vožnje i noćenja do njihovog sela čekalo nas je još nekoliko sati vožnje čamcem.

U plemenskoj zajednici

Nekada vrlo ratoborno pleme Kayapo (njih oko 9000) živi u više malih zajednica smještenih uz rijeku Xingu, većim dijelom u provinciji Mato Grosso, a manje u Parau. Iako je dio njih prihvatio način funkcioniranja ostatka svijeta, veći dio njih još uvijek žive dosta tradicionalno, živeći uz obalu rijeke i baveći se ribolovom, lovom te uzgajajući mandioku, banane... pa i duhan. U svijetu su poznati kao vrlo aktivni borci u obrani svog teritorija.  

Amazona, Amazona. Svaki dan život započinje najljepšim izlaskom sunca na svijetu. U Amazonskim  zajednicama  dan obično započinje puno prije izlaska sunca. Muškarci ustaju ranije, lože vatru u središtu zajednice, griju se i planiraju dan. Najčešće se podijele u grupe za odlazak u lov i ribolov. U tim trenucima planiranja pojede se neko voće i promatraju zvijezde. Ispričaju se i neke dogodovštine iz prošlosti...Tek tik prije nego sunce izviri iza horizonta počinje pjesma. Pjesma novog dana, nove rutine. I kada se sunce pokaže, pjesma jakim glasovima završava, svi se ostali bude i kreću svojim planovima.

Došli smo s ciljem povezati, uključili u život, sudjelovati i promatrati život zajednice. Vanessa se priključila uglavnom ženskom društvu, njihovim obavezama, učenju njihovog jezika i običaja, a ja muškarcima.

Jednom prilikom dvojica novih prijatelja pozvali su me na višednevni ribolov čamcem. Međutim već par kilometara nizvodno nailazimo na krdo divljih svinja koje su upravo pokušavale preplivati preko rijeke Xingu. Za razliku od mene koji volim lov, ali ne volim ništa uloviti, osim foto kamerom, Kayapo su tradicionalno lovci. 

Petar Rikić

Oglasiše se puške. Nisam baš dijelio oduševljenje s ostalom dvojicom al' ovo je njihov svijet. Oni su iskonski lovci i u odnosu na veličinu teritorija na kojem žive i o kojem se brinu i brane ga, njihov utjecaj na brojnost životinjskog svijeta je zanemariv. Miris baruta širio se okolo, a nekoliko životinja završilo je u čamcu. Gozba je okupila čitavu zajednicu i trajala cijelu noć.

Povremeno, mi muški sastajali bi se u tzv. kući Muških, koja je dakako rezervirana isključivo za muške članove, a tamo bi vodili razgovore uz koje sam imao priliku slušati i njihove priče i legende. 

Poglavica Raoni, čovjek od preko 80 godina, rođen oko 1930-te, ne zna se točno kada, inače vrlo životan valjda zasićen kontaktima i malo umoran od putovanja, prvih par dana posvetio se svakodnevici. Kako smo doživjeli posebnu čast, jer nas je pozvao da budemo gosti baš u njegovom domu imao sam priliku promatrati ga kako radi. Uživao je u izradi predmeta i oružja od drveta. Potrudio mi se prenijeti dio svojih vještina, a ono što mi je posebno drago prepričao mi je iskustvo svog, prvog susreta, znači sebe kao plemenskog čovjeka, s civilizacijom došljaka. 

Sjetio se svega. Kako se osjećao, šta je mislio. Sjetio se čak i imena članova ekspedicije koja je prije 60-ak godina stupila u kontakt s njima. 

Nakon što sam najavio skorašnji odlazak, poglavica Raoni pozvao me na razgovor. Sjedili smo i krajnje ozbiljno na neki način i službeno  izmijenili mišljenja.

Dao sam svoje prijedloge koji se tiču mene i aktivizma, a on mi je iznio svoje mišljenje i složio se s mojim prijedlogom. Ponovo, kao i u par navrata prije, čim bi se dotaknuli sječe šume, primijetio sam da su mu se malo oči zasuzile. Nakon razgovora, izmijenili  smo darove.

Nakon pet tjedna boravka s Kayapoima, sjeli smo u čamac i krenuli iz Mato Grossa. Zamijetio sam suze i u Vanessinim očima. Nakon  čamca iz srca Južne Amerike, čekale su nas tisuće kilometara danonoćne vožnje prema drugom kraju kontinenta, Andama, nekoliko dana u Cuscu, te nakon 11 mjeseci puta i života s plemenima u Amazoniji, povratak u Hrvatsku. 

Petrove doživljaje možete pratiti i na njegovoj Facebook stranici.