U Hrvatskoj svake godine oko 20 – 30 muškaraca oboli od raka dojke. Smrtnost je visoka jer se u većini slučajeva ne jave liječniku na vrijeme. Dejan iz Murskog Središća uspio se spasiti
POLICAJAC IZ MEĐIMURJA
'Imao sam rak dojke, dijagnozu sam čekao predugih 7 godina'
Živim na darovanom vremenu, od kontrole do kontrole. Iako sam prebolio karcinom dojke, moja priča s tim nije završila i svakih nekoliko mjeseci ponovo proživljavam istu traumu. Kad uđete u ordinaciju na ultrazvuk, šutite i vi i liječnik. Iz njegova izraza lica pokušavate otkriti što se zbiva, a preznojite se ako se zaustavi na nekom dijelu ili se namršti prilikom pregleda. Odahnete kad vam pruži ubrus za brisanje nakon ultrazvuka i čujete rečenicu: Sve je u redu, vidimo se za šest mjeseci, opisuje Dejan Orehovec (37) iz Murskog Središća svakodnevicu s kojom živi.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
02:10
On je među jedan posto, odnosno 20 do 30 muškaraca koji svake godine obole od raka dojke. U njegovom slučaju, prisjeća se, nikad u životu nije ozbiljnije pobolijevao, nikad nije doživio stres, nikad nije primio udarac u lijevu dojku.
- Sve je počelo 2010. godine, no to znam sada kad odvrtim film unazad. Tada nisam obraćao pažnju na to da mi se lijeva dojka malčice povećala. Nije bilo ništa alarmantno, ali se vidjelo na majici. Ubrzo je počeo svrbež, osobito oko bradavice te iste dojke. To sam pripisivao reakciji na tkaninu ili omekšivač za rublje. A onda sam primijetio da su mi oko bradavice počele padati dlačice. To je sve trajalo oko tri godine, a tada se pojavila bol na dodir, opisuje prve simptome kontakt policajac Dejan.
Kaže kako bol nije bila stalna nego se pojavljivala povremeno, a mijenjao se i osjet boli koji je isprva iznutra grijao, a zatim prelazio u pečenje. Tada se prvi put javio liječniku opće prakse koji ga je uputio na ultrazvuk. Nalaz je bio uredan, a primijetili su tek da u toj dojci ima gušće tkivo. Ništa alarmantno, ništa zabrinjavajuće.
- Simptomi su se nastavili nizati, pa sam ubrzo na majici primijetio male, sitne kapljice osušene krvi. Najprije mi nije bilo jasno odakle to dolazi, a onda sam shvatio da je iz bradavice. Pritisnuo sam bradavicu, a iz nje je potekla smeđa sukrvica. Opet sam otišao liječniku koji me ponovo poslao na ultrazvuk. Sad sam se već zabrinuo, pa sam počeo na internetu istraživati simptome. Sve što sam uspio dobiti bilo je povezano uz rak dojke, ali sam mislio da je za mene to nemoguća dijagnoza jer sam muškarac, premlad za tako nešto. Otišao sam na ultrazvuk koji se opet vratio s urednom dijagnozom - nastavlja Dejan čija agonija nije time završila.
S nalazom se vratio liječniku opće prakse koji je uzeo uzorak iscjetka i poslao ga na citološke pretrage koje su se također vratile u granicama normale, bez naznaka da se u dojci odvija zloćudni proces. Liječnik je kazao da od pretraga može još preporučiti jedino mamografiju.
- To je bila komedija, jer u Čakovcu u bolnici tu pretragu ne rade muškarcima. Poslali su me na Rebro. Ondje se tehničarka zajedno sa mnom smijala kako ćemo izvesti snimanje. Bilo je neugodno i njoj i meni, ali nekako smo uspjeli. I nalaz mamografije bio je posve uredan - nastavio je Dejan prisjećajući se kako je nakon toga prestao ići liječniku.
Osjetio je kako se u dojci pojavilo neko novo tkivo, ali ne kvržica ili nešto što bi moglo naslutiti da je riječ o tumoru.
- Bila je to nekakva tvorba, dosta velika, koju sam osjetio ispod kože. Iscjedak iz dojke je postao prilično obilan i uskoro je bila riječ o čistoj krvi, bez sukrvice. Bio sam ljut jer nisam mogao shvatiti što se zbiva i ako mi nije ništa, kako je moguće da imam takve simptome. To je potrajalo dodatne tri do četiri godine. Supruga me cijelo vrijeme tjerala liječniku, no ja sam joj govorio da imam papir da mi nije ništa. Tad je rekla da će me naručiti na pregled u zagrebačkoj poliklinici makar se opirao, pa sam na koncu popustio i rekao da idem na pregled samo kako bi ona bila mirna - nastavio je Dejan.
Supruga Iva Maljuna Orehovec (31) također se nije mirila s idejom da mu nije ništa, a i dalje ima brojne simptome. Brinula se o njegovom zdravlju, a istovremeno skrbila o tek rođenom sinčiću Luki koji danas ima četiri godine. Zato ga je praktički natjerala na odlazak specijalistima. Pregledala ga je onkologinja dr. Ilona Sušac iz poliklinike Eljuga koja je rekla da vidi tvorbu veličine oko pet centimetara, ali joj se čini da nije kancerogena.
- Ona je prvi liječnik koji je reagirao, umjesto da je odmahnula rukom i rekla da mi nije ništa. Uzela je u ruke telefon i nazvala kirurga te rekla kako preporučuje da mi izvade tu tvorbu. Spasila mi je život. Kirurg me operirao u listopadu i poslao tkivo na analizu. Čekali smo 15 dana. Sjećam se da je bio petak 13., oko 18 sati. Dobio sam poziv za zagrebačkim predbrojem telefona, no nisam se odmah javio jer nisam znao tko je. Išao sam provjeriti broj, i vidim u imeniku da je riječ o bolnici Rebro i odjelu onkologije. Uzvratio sam poziv, ali više nikog nisam dobio. Otišao sam doma i nervozno telefonirao u nadi da će netko ipak s druge strane podignuti slušalicu, ali nije. U taj čas stiže moja supruga i govori mi da prestanem telefonirati jer su iz bolnice nazvali nju. Nalaz je pokazao da imam zloćudni tumor dojke, nastavlja on prisjećajući se užasa.
Liječnik im nije rekao u kojem je stadiju njegova bolest, je li metastazirala, kakve su prognoze. Znali su tek da se u ponedjeljak trebaju javiti na onkologiju na pregled.
- U međuvremenu sam počeo po internetu tražiti sve o toj dijagnozi. Tad sam se iskreno uplašio, ali ne za sebe nego za moju obitelj. Te 2015. godine smo supruga i ja dignuli kredit za kuću i rodio nam se sin. Gledaš klinca i misliš si tko će ga hraniti kad tebe ne bude, nastavio je on. Razmišljao je bi li tešku informaciju podijelio s roditeljima, sestrom, braćom i prijateljima.
- Pozvao sam ih i rekao im da je situacija takva, ne znam što će biti dalje, ali ne želim vidjeti suze ni tugu. Tko mi ne dođe nasmijan, u mojoj kući nema što tražiti. Ne moram ni reći da do ponedjeljka nismo uopće spavali. Tad smo došli na pregled i liječnik je rekao da se tumor vjerojatno nije proširio i nema metastaza te da odmah idem na operaciju jer ne znaju koliko je još tog tkiva ostalo u mojoj dojci jer na patohistologiji nisu uspjeli pronaći rub između tumora i zdravog tkiva, kazao je Dejan.
Operirali su ga u roku od pet dana. Dan prije operacije u bolnici je nakon tuširanja stajao pred ogledalom pokušavajući zamisliti kako će mu prsa izgledati bez te lijeve dojke.
- To je dio mog tijela, tu je uz mene čitavog života. Pozdravio sam je i prokomentirao: Ajde da se pozdravimo, sutra te tu više nema, nasmijao se. Napravili su mu mastektomiju, a zatim su ponovo čekali 15 dana nalaze patohistologa da potvrdi kako su izvadili sve. Uz prethodnih pet centimetara uklonili su dodatnih pola centimetra tkiva kako bi bili sigurni da je to sve.
- Konzilij je odlučio da mi ne treba zračenje jer su izvadili sve, ali imam obvezne kontrole. U početku je to bilo svakog mjeseca, pa svaka dva, tri mjeseca, a sad sam na svakih šest mjeseci. Uskoro će to biti svakih godinu dana. Kontroliraju i zdravu dojku kako bi se uvjerili da sam zdrav. Ja sam se nakon tri mjeseca vratio na posao jer nisam mogao sjediti doma besposleno. Jako sam zahvalan kolegama i šefovima jer su u svemu tome bili jako uviđavni i puni podrške - ističe on dodajući kako je u njegovom slučaju put do dijagnoze potrajao predugih sedam godina.
Smatra kako danas možda, da dr. Sušac nije poduzela konkretne korake i naručila ga na operaciju, ne bi bio među živima. A spoznaja da je među rijetkim muškarcima koji obolijevaju od raka dojke bila je od početka neugodna.
- Većinu pregleda sam se osjećao vrlo nelagodno jer dolazite na odjel gdje su oko vas samo žene. Gledaju vas i pitaju se što ovdje radite. Ljudi ne znaju da od raka dojke obolijevaju i muškarci. Dodatno, ljudi ne znaju kako pristupiti nekome tko je bolestan, pa rijetko izravno pitaju kako je. Znalo mi se dogoditi da mi netko prenosi pozdrave poznatih i pitanje kako sam, a s tim sam ljudima bio do prije sat vremena. Nije mi bilo jasno zašto me nisu izravni pitali kako sam, a onda sam shvatio da sam i ja takav, radije pitam druge jer ne želim nekoga dovoditi u neugodnu situaciju ili biti nametljiv, kazao je.
Dodatno, nakon operacije kao trajni podsjetnik na pobjedu života na prsima mu je ostao rez dužine oko 15 centimetara.
- Odmah sam sljedeće 2018. godine išao s obitelji na more. Ne možeš izbjeći poglede i vidiš kako svi gledaju u taj ožiljak. Isprva sam nosio potkošulju, izbjegavao sam gužve i trudio se biti neprimjetan na plaži koliko je to moguće. No sad sam se i s tim pomirio. Radije pokažem svoj ožiljak nego da ga skrivam. Neka ga ljudi vide, jer ako će nekome pomoći, onda sam spasio život - kazao je upozoravajući na opaku bolest i njezine posljedice. Uz strahove i neizvjesnost koju donosi dijagnoza, teško je planirati budućnost nakon ozdravljenja.
Ozdravljenje u ovoj priči nikad nije konačno i definitivno, smatra on.
- Svakih nekoliko mjeseci na kontrolama podsjećaju vas da ste pacijent. Kažu da je sve u redu, ali kontroliraju je li se bolest vratila. To bitno utječe na vaš život jer ne možete ništa planirati dugoročno. Ne zato što si pesimist, nego zato što nisi lud da obitelj uvaljaš u financijske teškoće. Ne znaš što ti slijedi. S druge strane, pozitivna strana bolesti je ta što konačno shvatiš što je u životu bitno i prestaneš se opterećivati nevažnim stvarima. Glupe obiteljske ili bračne prepirke nisu u redu, i tek sad to osvijestiš. Život ti se okrene na bolje ako znaš to prihvatiti kao dio sebe i živiš svaki dan najbolje što možeš poštujući život - pojasnio je Dejan ističući kako uz sve to čovjek shvati i nedostatke hrvatskog zdravstva koje ljude sa zloćudnim tumorom na pregled naručuje tek za godinu dana u situaciji kad im svaka sekunda može činiti razliku između života i smrti.
- Zato je važno čim zamijetite bilo kakve simptome, odstupanja, promjene ili neuobičajena stanja hitno otići specijalistu. Inzistirajte na obradi i pregledu dok ne dobijete odgovor. Mene je spasila upornost supruge i liječnice - poručio je muškarcima.
Listopad je mjesec kad tradicionalno obilježavamo mjesec borbe protiv raka dojke, pa se uz ružičastu vrpcu sve češće može vidjeti i plava vrpca kako bi ukazala na činjenicu da od te bolesti mogu oboljeti i muškarci.
U Hrvatskoj godišnje obolijeva više od 2500, a umire 800 žena. Broj oboljelih muškaraca svake je godine između 20 i 30 oboljelih s tendencijom porasta, uz gotovo stopostotnu smrtnost.
Rijedak oblik
Iako je rak dojke kod muškaraca rijetka bolest i čini svega 1% svih karcinoma dojke, često se otkrije kasno, u uznapredovaloj fazi, što je razlog veće smrtnosti od ove bolesti muškaraca nego žena, pojašnjava onkologinja dr. Ilona Sušac. Ističe kako su uzroci nastanka ovog oblika karcinoma kod muškaraca isti kao i kod žena, a odnose se na genetiku, životni stil te negativne utjecaje iz okoliša.
Simptomi raka dojke
Simptomi koji bi mogli ukazivati na rak dojke kod muškaraca su sljedeći: promjena oblika, veličine i strukture bradavice, uvlačenje bradavice, tvrda, nepomična tvorba ispod bradavice, iscjedak iz bradavice (krvav, proziran), crvenilo kože i bilo koje druge promjene na koži dojki, u pazušnoj jami iste strane tijela mogu se pipati tvrdi čvorovi – upozorava dr. Sušac.
Zašto su nevidljivi?
U javnosti jako rijetko čujemo o muškarcima s rakom dojke. Razlozi su jer muške dojke nitko ne pregledava, odnosno većina muškaraca ne pregledava svoje dojke, a i liječnicima ovaj mali organ kod muškaraca nerijetko promakne medu prstima.
Tu je i problem stigme. Mnogi muškarci se srame govoriti o svojim dojkama i bolestima svojih dojki, jer je ta bolest obično povezana sa ženama i ružičastom vrpcom. I u konačnici, broj oboljelih je manji, no muškarci od ove bolesti gotovo 100% umiru, jer se njihova bolest prekasno otkrije i iz (malih) dojki brzo širi, kaže dr. Sušac.
POGLEDAJTE NOVI SERIJAL 'ZENZACIJA' S IVANOM ŠARIĆEM:
Pokretanje videa...
13:09
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
