Iako su jedva dočekali dan odmora, tek tad su se umorili

Svi smo jedva čekali prvi dan odmora između dva slova kako bismo malo sredili stvari, dojmove, krš i lom u autima, odmorili se, naspavali, nadoknadili razne zaostatke koji su se nakupili u šest dana DuplogV. Na kraju je ispalo da smo se u tom slobodnom danu iscrpili više nego inače.

U najkraćim crtama što se mog dijela tiče: nisam niti počeo piskarati, a zadao sam si napisati barem dva tematska bloga (rezimetak prvog slova i malo o opremi i logistici cijelog projekta), nisam uspio prepakirati i srediti gomilu stvari i opreme iako sam sve razbacao po sobi koja je izgledala kao da ju je poharao tsunami i nisam uspio riješiti neke osnovne tehničke nedoumice prilično ključne za cijeli projekt (npr. kako u stvari koristiti taj GPS Garmin uređaj?). Djelomično me tješilo što niti dečki iz ekipe nisu djelovali kao da baš sve drži pod kontrolom.

Ono što sam uspio napraviti je proba eskimutiranja (manevar vraćanja kajaka u normalnu plovnu poziciju nakon što se prevrne). Kako ga nisam radio već duže vrijeme, a u Neckyjevoj Lookshi, koju mi je na korištenje ustupio Ernest iz Surfshopa nikad, svakako sam želio isprobati ovaj neophodni manevar za svako ozbiljnije kajakarenje. Pogotovo stoga što se za prelazak preko Senjskog kanala u četvrtak najavljuje ružno vrijeme i poznata senjska bura. Uspio sam bez problema, no nešto teže nego prije, pa sam čvrsto odlučio da se jednostavno neću prevrnuti. A uvježbat ću se kad se spustim malo južnije do nešto toplijeg mora.

Dan odmora nam je svima dobro došao. Nakon šest dana non-stop akcije osjećao sam umor, ali više od nespavanja (ah to blogiranje!) nego od fizičkog napora. Iznenadio sam se i čudio da sam tako dobro podnio sve te kilometre. Bez upale mišića, bez bolova, bez ikakve traume. Ezoterik Čedo to vrlo jednostavno objašnjava potpunom duhovnom i fizičkom posvećenosti projektu i posljedičnom otvaranju energetskih tokova na svim razinama. Ili tako nekako. Ne znam ponoviti, ali kad ga slušam zvuči baš skroz metafizički.

Ono što znam je da me sve što sam ovih dana prošao hodajući, vozeći bicikl ili kajak nije iscrpilo, već naprotiv, kroz gušt i uživanje u prirodi i ljudima koji mi se pridružuju ispunilo me novom energijom. Ne bih htio ispasti pretenciozan, još manje zaglibiti u nekakvu onostranost, ali riječi koje mi prve padaju na pamet i najbolje opisuju kako se osjećam jesu okrjepljenje i iscjeljenje. Možda da se ipak još malo odmorim?