Hrvoje Jurić: Nordkapp će mi pokazati koliko sam slab ili jak

Snažna volja i zacrtan cilj jedne su od glavnih karakteristika ovog mladića iz Hrvatske koji je odlučio popeti se do najsjevernije točke Europe biciklom. Njegove doživljaje možete pratiti na našem portalu u kolumni Sve do Nordkappa, a budući da je trenutno na polovici svog puta, nakon dva mjeseca bicikliranja, razgovarali smo o svemu što je do sada doživio, ali i onom, najtežem dijelu koji ga tek čeka. 

Hrvojev put je humanitarnog karaktera, tijekom kojeg skuplja novac za kupnju linearnog akceleratora, a koji bi mnogim ženama mogao spasiti život ranim otkrivanjem raka dojke. Trenutno traži kupca specijalnog Giantovog bicikla u vrijednosti od 20.000 kuna, koji bi mu pomogao u prikupljanju sredstava. 

Iako je aktivan i na društvenim mrežama, Hrvoja je katkad ipak teško pratiti, pa zato počinjemo otpočetka. 

Gdje si sad?  

Trenutno sam na trajektu i plovim prema Oslu. Nekoliko dana sam se odmarao u Aalborgu jer sam imao problema s koljenom. Nakon 3000 kilometara to je, valjda, sasvim normalno.

Kako se osjećaš? 

Osjećaji su pomiješani, osjećam se umorno, ali i sretno jer sam konačno na "pola koraka" do Norveške. Uskoro će biti dva mjeseca otkako sam krenuo od kuće i moram priznati kako sam zadovoljan napretkom i materijalom koji sam prikupio. Ako se uzme u obzir da sam prešao preko cijelih Alpa i četiri velika prijevoja preko 2000 metara nadmorske visine, napredak je i više nego zadovoljavajuć.

Koliko još imaš do kraja i koja je okvirna procjena koliko će trajati put kroz Norvešku? 

Kada stupim na norveško tlo ispred mene je još nekih 2400 kilometara, ali to ne mogu sa sigurnošću predvidjeti. S obzirom na to kako će vrijeme, odnosno nevrijeme, igrati veliku ulogu u kreiranju rute, pretpostavljam kako bih se na Nordkappu mogao naći krajem listopada. Svaki termin nakon toga bio bi već ekstremno nezgodan, jer sam siguran kako će me, što sjevernije budem putovao, očekivati snijeg i dnevne temperature oko nule.

Što očekuješ od Nordkappa? 

Od samog Nordkappa, kao finalne točke putovanja, ne očekujem ništa previše koliko očekujem od putovanja prema njemu. Ako pitate bilo kojeg putnika što ga čini sretnim, siguran sam da će na prvo mjesto staviti svo to vrijeme provedeno na cesti do samog dolaska na cilj, jer se u tim trenucima krije sva čar putovanja.

Kao najbolji dio putovanja uvijek ističeš ljude koje upoznaješ putem. Koga bi do sad najviše izdvojio i zašto?

Na ovom putovanju, možda zbog same rute, upoznao sam velik broj ljudi koji pokušavaju pomaknuti svoje granice. To bi zapravo bila ta valna duljina na kojoj smo se i našli, ali bicikliranje kroz Alpe s gospođom koja je prešla 70 godina, mislim da je svakako jedna od dražih priča s putovanja. Nakon gotovo 1000 kilometara opet smo se sreli, u blizini njezinog doma u Nizozemskoj i zaista mi je drago što sam upoznao tako hrabru i jaku ženu. 

Jedna od tužnijih priča je zasigurno ona mlade djevojke kojoj je cijela obitelj s majčine strane, uključujući i majku, preminula od zloćudnog raka. Također, njeni bratići i sestrične imaju iste simptome, kao i ona, ali o njenoj priči bi se mogle napisati knjige. Djevojka je, unatoč lošim prognozama svih doktora, odlučila uzeti stvar u svoje ruke i sama se suočiti s opakom bolesti. Trenutno radim reportažu o njoj u kojoj ćete moći pročitati s čim se sve ova mlada djevojka susreće.

Proputovao si već par zemalja. Možeš li nam reći koje su ti djevojke zasad najljepše? 

To je vrlo škakljivo pitanje, ali reći ću kako su svugdje lijepe, ali u Hrvatskoj najljepše. Imao sam nekoliko "usputnih druženja" jer kada ste toliko dugo na cesti i upoznajete velik broj ljudi, morate negdje prespavati. S obzirom na skromno iskustvo, shvatio sam kako je smještaj najbolje tražiti kod djevojaka. Jedna od zanimljivijih je djevojka kod koje sam ostao nekoliko dana, u Nijmegenu. 

Prevalio si Stelvio, najviši planinski prijevoj u istočnim Alpama. Kako sad gledaš na njega nakon nekog vremena odmaka?

Stelvio je bio prvi teži dio putovanja i nešto s čim se do sada nisam nikada susreo. Pročitao sam gotovo sve što se moglo pročitati, pogledao nekoliko kratkih filmova o momcima koji su se već popeli na prijevoj i maksimalno se i s velikim strahopoštovanjem pripremio za osvajanje svih 2758 metara. 

Bio je to težak uspon, krenuo sam ujutro u šest sati, dok je promet još uvijek bio rijedak, a na vrhu sam bio poslije 18 sati. Dakle, cijeli dan sam se penjao na Stelvio. To je nešto posebno i iako znam da mi je posao riječima opisati cijeli uspon, mislim da ćete ga najbolje doživjeti ako se sami odlučite popeti na njega. Sada, kad sam kilometrima daleko od Stelvia, osjećam se zaista odlično ne jer se mogu pohvaliti kako sam se biciklom popeo gore, nego jer sam uspješno izvršio ono što sam stavio pred sebe.

Često u svojim tekstovima spominješ strah. Bojiš li se Nordkappa?

Strah je prisutan cijelim putem i to je dobro. Zapravo, da nema straha sigurno ne bih sada bio gdje jesam. Mislim da ću često spominjati riječi Stipe Božića, koji nam je svima dao primjer kako treba putovati sa strahom jer "strah je tvoj najbolji prijatelj. Tko se ne boji, vrlo vjerojatno će tragično završiti". I to je najbolja vodilja za cijelo putovanje. 

Ne mogu reći da se bojim Nordkappa, koliko me je pomalo strah sjevera Norveške. Prvenstveno mislim na niske temperature, kišu i snijeg koji će me ondje zateći. Trebao sam krenuti ranije, kao što je i bio plan, ali zbog smrtnog slučaja u obitelji morao sam sve odgoditi. Ipak, kad sam se pomalo sabrao odlučio sam svejedno otići na put, ali jesam li uplašen? 

Naravno, vraški se bojim onoga što je ispred mene, ali jedan je način da saznam jesam li dovoljno spreman za to i koliko sam zapravo slab. Narednih mjeseci ćemo to i vidjeti, a do tada, pozvao bih sve zainteresirane da prate ostatak putovanja i svakako pomognu svojim boljim polovicama. Ako ja mogu do Nordkappa za njih, mogu i ostali momci nekako pomoći, mnogo je načina.