Hrvatski stogodišnjaci otkrili: U čemu je tajna dugog života?

Plesati i puhnuti u svjećice na torti za svoj 100. rođendan nije mala stvar, a to sigurno znaju i slavljenici koji su nam otkrili kako su proživjeli svoje prvo životno stoljeće.

- Ne mogu vjerovati da imam 100 godina. Nekako mi je to brzo prošlo, ne znam kako - smije se tako Pavla Anžič Marinšek, koja je na svoj stoti rođendan 14. siječnja, u krugu obitelji, unuka, praunuka i prapraunuka u Puli, zaplesala - valcer.

Ova nasmijana gospođa rođena je u Sloveniji, a do prije dvije godine je i živjela sama u svojem domu u Ljubljani. Sad se ipak preselila kod kćeri u Pulu, kako bi joj bila bliže. Iako još rado odlazi u šetnju, pa i u šoping, kaže da ipak najviše voli u svoja četiri zida gledati omiljenog dr. Oza.

Pušila je do 60. godine

- Iza mene je puno ratova jer sam rođena davne 1919. kao osmo od desetero djece. Bili smo gladni kruha. Uvijek bismo imali neko zelje, juhu ili slično za jesti. Kad bih majku pitala za kruh, rekla bi mi: ‘Onda mora biti kruha za sve ostale’. Tako smo živjeli. Da bih zavarala glad, svaki dan prije škole vježbala sam u školskoj dvorani gimnastiku, pa sam do danas ostala vitke linije. Otac mi je bio domar u toj školi pa sam stalno trenirala - priča nam Pavla o životu koji je danas praktički nezamisliv.

Uprvo su manjak hrane i gladovanje, kaže, vjerojatno pridonijeli njezinoj dugovječnosti. Od desetero braće i sestara, samo je još jedna sestra živa i živi u Argentini.

- Udala sam se s 18 godina, jako rano, ali me udaja spasila od gladi. Suprug mi je bio divan i držao me kao malo vode na dlanu. Preminuo je i on prije 30 godina. Uvijek svima pričam da sam živa jer sam uvijek bila gladna. Majka je, sjećam se, kuhala ‘falš’ juhu, zelenjavu, i to je to. Nije bilo više. Majka je nama djeci uvijek govorila da je ‘kruh išao spavati’, pa smo to morali prihvatiti - prisjeća se Pavla, koja ističe i kako nikad nizašto u životu nije kasno.

- Vozački ispit sam položila s 50 godina, a vozila sam do svojih 80-ih. Rodila sam troje divne djece, od kojih je, nažalost, dvoje umrlo - kaže. Danas uživa u hrani i ničega se ne odriče. Voli jesti sve, a najviše, priznaje, puno kruha.

- Pušila sam do 60. godine,a ni danas ne mogu živjeti bez kave. Čim se ujutro ustanem, kuham kavu. Volim ponekad nazdraviti i domaćom rakijom. Onda uz pomoć hodalice s unukom Majom idem u šetnju pored mora koje obožavam, a volim ići i u šoping. Malo sam sporija, ali baš me briga - smije se ova fantastična žena.

Pacemaker i šminka

Dotjerana, nalakiranih noktiju, baka Pavla priznaje da voli držati do sebe.

- Ne misliti na ljepotu je isto kao i napola živjeti - mudra je baka. Kod doktora nije bila odavno, a prije 20 godina stavila je pacemaker. Ne nosi naočale jer joj ne trebaju. Danas uživa u svojih sedam unuka, 18 praunuka i 10 prapraunuka, a obećala je plesati i na 101. rođendanu.

Takvo životno veselje i jednostavan pristup životu dijeli i gospođa Julija Sabolić.

Ona je svoj stoti rođendan proslavila 14. siječnja u Domu za starije Oaza pored Zagreba, u kojemu živi već osam godina.
Jednostavno sam živjela, jednostavno se hranila. Imala sam prosječan život. I ne bih ništa mijenjala, kaže skromno gospođa Julija.
Rođena je 5. siječnja 1919. u Ivankovu kraj Vinkovaca. U Zagreb se doselila s roditeljima pred kraj osnovne škole, a tu je završila srednju učiteljsku. Godinu dana je radila kao učiteljica u Međimurju, a potom se zaposlila u Zagrebu.

Jednostavno i skromno

- Radila sam na odgovornim pozicijama, od knjigovodstva, ispitivanja tržišta do komercijale. Voljela sam svoj posao, zato mi je bilo jako žao kad sam morala u mirovinu sa 60 - priča Julija. Iako se odlasku s posla nije veselila, tad joj je, kaže, počelo najljepše razdoblje u životu. Zahvaljujući pristojnoj mirovini mogla je putovati, ali i još više planinariti, pa je tako obišla svijet i stvorila najljepše uspomene, kojima se i danas rado vraća.

Za supruga Franju Sabolića udala se mlada. Voljeli su se, bili su sretni. Dobili su sina, ali je u II. svjetskom ratu on ubijen, a ona se nije preudala.

- Imam jednog sina, dva unuka i dvoje praunučadi. Sin mi živi u Americi, a jedan je unuk u Zagrebu i dolazi kod mene često - kaže Julija.

Rođendane nije nikad posebno slavila, ali ovaj je ipak proslavila u krugu Doma za starije Oaza, u kojemu živi već osam godina. Juliji je priređena velika proslava povodom jubileja, a rođendan joj je čestitao i Milan Bandić, gradonačelnik Zagreba.
Visoku je dob doživjela, kaže, zahvaljujući načinu života.

Svojoj prehrani nije posvećivala neku posebnu pažnju, hranila se jednostavno i skromno.

- Bilo je lijepih trenutaka, ali i ružnih. Najgore mi je bilo kad su mi ubili muža, i one političke trzavice i gluposti. Nisam se u to htjela petljati. Mislim da sam poživjela dugo jer su me zanimali samo priroda i dobri ljudi - priča Julija.

- Nitko od nas ne zna što će biti. Previše sam razmišljala u životu da bih vjerovala da netko zna odgovor na pitanje budućnosti - kaže Julija.

Na pitanje ima li momka u domu iskreno se nasmijala.

- Što će mi tu momak? Svi su jako zgodni, mladi i poželjni. Koliko i ja, stariji od metuzalema - smije se. Ipak, priznaje da je u domu još prvog dana upoznala Dragu Horvata. On je, ponosno ističe, bio partizan.

- Duševno smo se razumjeli, voljeli smo razgovarati, filozofirali smo skupa, prisjećali se mladosti i školskih dana. On je umro prije dvije godine – prisjeća se Julija i zaključuje:

- Mladi se zaljubljuju onako iznenada. Stari više promišljeno, tražiš neku srodnost, isti način shvaćanja života.

A sa svojim prijateljima stoti rođendan je proslavio i gospodin Josip Pisanjak iz Ivanić Grada.

- Oduvijek sam volio i želio pomagati ljudima. Volim kad su ljudi oko mene zadovoljni i to me uvijek tjeralo da budem bolji - rekao nam je slavljenik Josip, koji se u životu dva puta oženio i ima dvoje djece, unuke, a posebno kaže kako je ponosan na praunuke.

'Uvijek sam volio pomagati'

- Uvijek sam bio pristojan, a kad bi me netko zavolio, odmah sam zavolio i ja njega - dodaje veseli Josip.

Po zanimanju je krojač, a i danas voli šivati. Bio je aktivni sudionik u 2. svjetskom ratu, nakon kojega se seli u Zagreb. No ubrzo se vratio u Ivanić Grad, u kojemu i danas živi.

- Josip je naš član 44 godine, na što smo jako ponosni - rekao nam je predsjednik tamošnje Udruge umirovljenika Željko Brezovečki, gdje su mu prijatelji priredili tortu i proslavu 100. rođendana uz veseli plesnjak.