Hrvatski modni dizajn: Nosi se umjetnost i sva njena ljepota...

Ranih je ‘80-ih godina iz Metkovića sa svojim bendom Trotakt projekt u Zagreb došla mlada Matija Vuica. Njezine stihove o dolasku u velik grad pratila je urbana monotona glazba koja je pojačavala istodobnu fascinaciju svim mogućim dimenzijama grada i otuđenost s kojom su se dečki i ona sudarili. No s njom je stigla i modna zamisao koja nije utihnula ni danas kad je na Schwarzkopf Cro A Porteru trijumfalno pokazala svoju silno raskošnu kolekciju haljina čije je blještavilo bombardiralo očni živac svakoga od nas u publici. Bila je to “točka na i” jedne teme o kojoj se već dugo u nas razglaba, ne samo u modnim krugovima. 

Zapravo, najmanje u modnim krugovima koji ipak o modi razmišljaju drukčije od građanskoga prosjeka koji za modu nije na taj način zainteresiran. Iznova je glasno zapitano: Tko si to može priuštiti? Pitanje je međutim posve pogrešno! Gledajući modnu raskoš i glamur, urednica časopisa za bogate i slavne poput Tatlera, ili Voguea, drukčije će razmišljati nego urednica časopisa namijenjenog svom ostalom svijetu. No treba li se urednica časopisa za takozvani obični svijet, kojem zapravo svi pripadamo kad kategoriju novca izbacimo kao mjerilo, pitati kako će i treba li uopće predstaviti takvu raskoš skromnim egzistencijama svojeg čitateljstva, koji si to ne mogu priuštiti. 

U toj je pogrešnoj dvojbi skrivena pomisao da ljepota koju ne možemo kupiti nije trebala ni biti stvorena. Ne možemo si priuštiti ni Van Goghove “Suncokrete”, pa ih ipak želimo gledati na stranicama knjiga o umjetnosti i čitati o njima. Zašto bi onda i s najljepšim primjerima modnog dizajna bilo drukčije? Osim što ne možemo, i ne moramo sve moći kupiti. Ako ne možemo kupiti najskuplji auto, zar se ne smijemo diviti njegovoj ljepoti? Zar on ne bi smio biti ni proizveden? 

Kako bi izgledao svijet samo sa skromnim autima, skromnom odjećom, skromnim kućama, pjevačima skromnih mogućnosti, ljudima koji nisu u stanju stvoriti zadivljujuće, ali basnoslovno skupe izume korisne čovječanstvu... Da je svijet takav, fantastična biblijska “Pjesma nad pjesmama” koja slavi ljepotu nikad ne bi mogla biti napisana. Čovjek ne bi uspio izmisliti niti kotač dok god može “skromno” hodati zemljom. Ali čovjek je upućen da gradi i misli u svoj svojoj slavi, a ne sitno i skučeno. Uza sve dokaze za to i modna raskoš ostavlja povijesni trag te zadaće. 

Talentirani dizajner i od papira gradi ljepotu. Zato može napraviti dobar model i od materijala manje skupog od onog ručno vezenog i optočenog kristalima, ili onog od najskuplje tanane svile, ili tehno-materijala novog doba čija je proizvodnja izrazito skupa... No to ne znači da ne treba raditi i od materijala koji stoje cijelo malo bogatstvo. Matija Vuica počela je svoju modnu karijeru s golemom ljubavi za svilene i brokatne tkanine. 

Kupovala je na zagrebačkom Hreliću vintage haljine od brokata i redizajnirala ih u odlične nove modele. S vremenom je u Grazu ili Beču mogla kupiti i pokoji metar skupe nakićene tkanine koju je štedjela, pa bi ih koristila samo kao detalj na haljini. Čuvala je svaki komadić takve tkanine - uvijek je negdje dobro pristajao. Sada je došlo vrijeme da može napraviti cijelu kolekciju raskošnih haljina. Ali sada se o njima misli i kao o predivnima ali nedostižnima. Preskupima pa čak i nenosivima, jer prosječni modni kupac nema gdje ni nositi takvo blago. 

Zanemaruje se pritom činjenica da je haljina skupa jer je i sama njezina tkanina basnoslovno skupa. Od još skupljih je tkanina međutim i Boris Pavlin radio haljine i modele koji nisu pristajali na skromnu maštu. Dizajnerski su to vrhunci hrvatske modne scene. Vrijedni su svake svjetske piste ali i čuvanja u muzeju. I to u bilo kojem muzeju svijeta, a ne samo u našem Muzeju za umjetnost o obrt. Brojni članovi Sekcije za oblikovanje odijevanja ULUPUH-a u kojoj nastaje modna umjetnost rade modnu umjetnost koja se gleda kao umjetnina, ali se istodobno može i nositi. Njihov je atelijer, ili studio otvoren svima. 

Silvio Vujičić, Renata Svetić, Dženisa Pecotić, Nada Došen, Igor Galaš i brojni drugi oblikuju umjetnost koja ima mnoga svoja lica – i ona nenaplativa i ona koja si mnogi mogu priuštiti. Nešto treba i naučiti o vrijednosti toga dizajna u odnosu prema masovnoj modi koja se troši svakodnevno. Pouku o tome dala ja na novom Perwoll Fashion.hr naša slavna dizajnerica Branka Donassy. Vilinske je forme haljina oblikovala od svima znane zaštitne plastične folije ispunjene mjehurićima zraka. Petparački materijal, a nemjerljiva ljepota. To je vrijednost dizajna, vrijednost dizajnerova talenta znanja koje je Donassy odavno spremna prenijeti drugima!

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake srijede besplatno ekskluzivno uz 24sata!