'Hepatitis imam 25 godina i napokon se sad osjećam dobro'

Hepatitis C dijagnosticiran mi je 1993. prilikom napadaja bubrežnih kamenaca. U krvnoj slici tad su uočeni povišeni jetreni nalazi te uz niz pretraga, između ostalih i testiranja na hepatitise, saznala sam da imam hepatitis C, i to već u kroničnoj fazi, počinje svoju ispovijest Oksana Greb (58) iz Cavtata povodom Svjetskog dana hepatitisa, koji se diljem zemlje i svijeta obilježava uz slogan “NOhep - Eliminirajmo hepatitis!”.   

Kako hepatitis C stručnjaci nazivaju “tihim ubojicom”, nije imala posebno “alarmantnih” simptoma, osim što je osjećala stalni umor, usporenost, manjak koncentracije..., simptome koji se lako pripišu svakodnevnim obavezama. 

Jetra u visokoj fibrozi

- Pretpostavka je da sam ga dobila prilikom transfuzije krvi nakon prometna nesreće 1980. Naime, virus hepatitisa C otkriven je tek 1990., a uzorci krvi u svijetu su se počeli testirati 1992., a u Hrvatskoj u travnju 1993. Bila sam na biopsiji i jetra je bila u visokoj fibrozi. Liječnik mi je tad rekao osnovne podatke o bolesti za koju nikad nisam čula te i informaciju da lijeka nema, nego da se samo provode dijeta, mirovanje, uredan život, redovite kontrole... - priča Oksana. Godinama je čekala lijek te joj je 2001. počela prva terapija od 48 tjedana. 

- Uzimala sam konvencionalni interferon u kombinaciji s ribavarinom. Bilo je nuspojava za cijeli mali roman, od mučnina, visoke temperature, nedostatka apetita, gubitka na težini, napadaja plača, svađa, potrebe da se vrišti, suicidalnih misli i planova..., i sve uzalud. Izlječenja nije bilo. Pozitivno je bilo što se broj virusa u krvi smanjio i bolest je usporena - govori Oksana. 

Nakon dugog bolovanja vratila se poslu u administraciji i životu “po starom”. Vodila je miran život, provodila dijetu i redovite kontrole, a onda opet šok. Broj virusa počeo je rasti...

- Drugu terapiju dobila sam 2006., pegilirani interferon uz ribavirin. Uz iste nuspojave. I opet nije bilo izlječenja. Zatim sam otišla u prijevremenu mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti - prisjeća se. Treća joj je terapija najteže pala jer je trajala godinu i pol. Prvih sedam mjeseci provela je u bolnici, a cijelo liječenje u izolaciji. 

- Nuspojava se ne volim sjećati: iscrpljenost, svakodnevno visoke temperature, rane po cijelom tijelu, infuzije, injekcije za trombocite, bolovi u rukama, nogama, vađenje krvi i do tri puta na dan... Pola godine poslije bila sam zdrava, no bolest se opet vratila. Ali još sam davno odlučila ozdraviti i odlučila sam da nema predaje - kaže Oksana.

Prije dvije godine započela je terapiju tzv. “pametnim lijekovima” koji su na listi skupih lijekova HZZO-a, a njoj su odobreni jer ima cirozu. Kao genotip 1a, dobila je trostruku terapiju (Exviera, Viekirax i ribavirin). Nuspojava gotovo nije bilo dok je učinkovitost stopostotna. 

I dalje pazi kako živi

- Zasad sam dobro, ali moram čekati kontrolu u svibnju 2018. i onda ću valjda moći reći da sam ozdravila. I dalje pazim što jedem i pijem, kako živim, redovito se kontroliram... - priča Oksana. Sudjelovala je u osnivanju podružnice udruge Hepatos u Dubrovniku. Rad joj mnogo pomaže, ali i zajedništvo s drugim oboljelima u borbi protiv ove podmukle zarazne bolesti.