Novinarka, nekad izvjestiteljica sa suda, a danas urednica u ženskom časopisu, Lianne La Borde, piše o iskustvu silovanja koje je doživjela sa 26 godina i o tome kako se naučila nositi s time
POTRESNA ISPOVIJEST
'Evo zašto sam nakon 10 godina odlučila poslati poruku svom silovatelju - donijelo mi je mir'
Susretala sam se s mnogim silovateljima oči u oči, oko kojih su bili sudski stražari. Kao sudska izvjestiteljica, zurila sam u serijskog ubojicu Levija Bellfielda, koji je sjedio pored Johna Worboysa, poznatog kao silovatelja iz taksija. Nije me uznemirilo, niti zaustavilo, iako su me mučne stvari o kojima su govorili smrznule. Ja sam novinarka i radila sam svoj posao, izvještavajući o pravdi koja je u sudnici na djelu. I dokazujući da su ti grabežljivci — unatoč tome što su bili sposobni za takvo zlo — zapravo bili kukavice nakon što su uhićeni. Gledala sam ih kako svoja divljaštva plaćaju svojom slobodom, prenosi Daily Mail.
POGLEDAJTE VIDEO: Teško suočavanje sa silovateljima kad su to članovi obitelji
Pokretanje videa...
01:57
Zašto se onda nisam mogla suočiti s njim? Zašto je tijekom tog suđenja za silovanje u kolovozu 2011. godine ispred mene postavljen ekran koji me štiti od čovjeka na optuženičkoj klupi? Zato što sam se bojala.
Stvari su se preokrenule, ovog puta je čudovište koje je mene učinilo žrtvom sjedilo tamo. Od novinarke me pretvorio u žrtvu koja plačući u prostoru za svjedoke govori o tome što se dogodilo. I mrzila sam ga zbog toga.
Tinejdžerske godine provela sam proždirući knjige o stvarnim zločinima, prije nego što je itko čuo za podcast. Tako sam se 2007. godine, nakon proučavanja prava i kriminologije te nakon što sam odradila praksu u gradskoj rubrici, preselila u London, kako bih pisala priče o stvarnom životu za ženske časopise. Ubrzo sam pisala i vijesti sa suda, uglavnom pokrivajući suđenja za silovanje i ubojstva.
Gledanje optuženih na optuženičkoj klupi i slušanje kako govore o tome što su činili nije me prestravilo. Zapravo, bilo je suprotno, postala sam neustrašiva, svjedočeći o tome na kakve su se jadnike sveli kad bi njihove tajne bile otkrivene. Zato kad sam 2010. godine izašla iz prijateljeve kuće u Hackneyu, u doba kad mi je bilo 26 godina, nisam ni pomislila da bi čovjek koji razgovara sa mnom na autobusnoj stanici mogao biti silovatelj.
Rekao je da je umjetnik koji se bavi glazbom i činilo se da je istinski zabrinut za moju sigurnost, a trebalo bi mi nekoliko noćnih autobusa da dođem do svoje iznajmljene sobe u Battersea parku, pa sam otišla s njim do njegovog stana u blizini dok ponovo ne krenu autobusne linije.
Slušali smo njegove najnovije snimke kad je pružio ruke prema meni. Kad sam više puta rekla ne, počeo je nasrtati snažnije. Nikad ne bih pomislila da mogu osjetiti takav strah. Teror koji se steže oko srca, sve dok me na kraju nije privezao za krevet i počeo se boriti s mojim nogama.
Bojala sam se. Ovaj put je 'moje' čudovište sjedilo na sudu.
Prolazeći kroz sva ta suđenja, razmišljala sam što bih učinila da se nađem u sličnoj situaciji. Pokušala sam ga urazumiti dok sam se borila protiv njega, rekla sam mu da će ići u zatvor. Ni u jednom od scenarija koje sam zamišljala nije bilo predviđeno da odustanem od borbe, ali na kraju ipak jesam. Bio je prejak i pretežak. I mogla sam vidjeti zlo u njegovim crnim očima.
Odlučio je da se to dogodi i zaključila sam da će biti brže ako se prestanem boriti. 'Sad me siluješ', rekla sam mu, prije nego što sam okrenula glavu u stranu i pomirila se. Kasnije sam mu rekla da moram na WC, pa sam odvezala noge i pobjegla. Sandale su me žuljale dok sam plakala hodajući kroz ulice Istočnog Londona, do prijateljevog stana, gdje smo pozvali policiju.
Nakon što sam gledala kako sve te hrabre žene svjedoče protiv svojih silovatelja, morala sam pokazati istu hrabrost. No, sljedećih 48 sati bilo je gotovo jednako strašno kao i samo silovanje. Pitanja, neugodno uzimanje uzoraka, prodorni pogledi, ispitivanje. Kad sam završila s davanjem izjave, on je već stajao u lisicama s druge strane policijske postaje. Oba naša života nepovratno su se promijenila. Uzela sam dva tjedna odmora, no morala sam platiti najamninu, pa sam se vratila izvještavanju sa suda, izbjegavajući suđenja za seksualne zločine.
POGLEDAJTE VIDEO: Lianne La Borde govori o tome kako se nosi s time što je bila žrtva silovanja
Nekako sam uspijevala preživjeti dane, ali noći su bile pakao. On je čekao suđenje vani, nakon što je platio jamčevinu. Moja mašta stvorila je čudovište s više glava od ovog stranca koji se činio neizmjerno prijateljski raspoložen prije nego što me silovao.
Je li on na putu da postane ubojica, ili član neke bande? Bi li mogao doći po mene?
Jednom neustrašiva novinarka nije nestala, slomljena je. I svakodnevno sam hodajući prema kući stiskala ključeve između prstiju spremnih da se obranim. Noću bih se budila u hladnom znoju ili sanjala da sam prikovana za pod.
Prošla sam kroz psihološku podršku, bilješke iz kojih će obrana kasnije tijekom suđenja pokušati dokazati da se moje mentalno zdravlje može iskoristiti protiv mene.
Trauma žrtava s kojima sam razgovarala bila je raznolika. Neki su trebali lijekove, drugi su se bacili na posao, zanemarili obitelj ili koristili alkohol kako bi uklonili užas koji živi u njihovim umovima. Probala sam po malo od svega toga. Ali ništa nije zaustavilo flashback.
Tijekom suđenja pred sudom Snaresbrook Crown deset mjeseci kasnije, svjedočila sam iza ekrana, previše strahujući od pogleda na lice iz mojih noćnih mora. Bilo je to 'žvakanje' detalja koje sam stoput preživjela i sparing bitka s braniteljem. Nisam ostala da čujem riječi obrane, ali moj policajac za vezu me informirao. Moj napadač je rekao da je te večeri izašao tražeći seks i da sam mu u početku govorila 'ne', ali se onda predomislila. Zvučalo je kao da je bila riječ o sporazumnom seksu.
No, iz mog iskustva i poznavanja zakona o pristanku na seks, njegova obrana, a bilo je to u osnovi to da mu se upornost isplatila, zapravo nije bila obrana. Možda je zato poroti trebalo jedva sat vremena da ga proglasi krivim za silovanje, nakon čega je bio u zatvoru 55 mjeseci.
Poslije svega, preselila sam se s roditeljima u Cornwall. Svima sam rekla da nestajem kako bih napisala roman, ali zapravo sam bježala, iako jesam pisala memoare koji su pomogli da procesuiram ono što mi se dogodilo. Potom sam zaključila da to ne smije prekinuti moju karijeru. Vratila sam se u London i tijekom 2012. počela raditi za ženski časopis. Upoznala sam svog supruga Paula, za kojeg sam se udala 2016. godine. No, strah se vraćao kad god bi Paul, inženjer za telekomunikacije, radio noćnu smjenu, a ja bila sama. Noćne more koje su me budile prije nego što bi se javila panika da će me moj silovatelj tražiti i pronaći. Već je pušten na slobodu.
POGLEDAJTE VIDEO: Lianne La Borde o tome kako je knjiga koju je napisala postala njena terapija
Do lockdowna tijekom pandemije Covida 2020. godine umorila sam se od straha. Sad sam već imala sina, koji je trebao da ja njega branim od čudovišta noću, a ne da se smrzavam od straha ispod svog pokrivača. No jedne noći sam Googlala, upisavši ime koje nikad neću zaboraviti i pronašla sam svog napadača. Brzo sam napisala i poslala poruku prije nego se predomislim: 'Ne bojim te se više“.
Do jutra je odgovorio. Nešto u stilu: ‘Bilo je teško, ali i ja sam nastavio dalje'. Brzo sam ga izbrisala iz memorije, no nešto se s tim promijenilo u meni. Strah koji me proganjao nestao je. U toj nepromišljenoj razmjeni poruka ponovno sam ga pretvorila u čovjeka, kao da sam pogledala pod krevet i shvatila da čudovište kojeg se cijelo vrijeme bojim više ne postoji.
Zvuči jednostavno, ali provela sam cijelo desetljeće boreći se sa strahom do tog trenutka. Iz moje nove perspektive, bio je poput svih onih nasilnika kukavica koje sam viđala na sudu. Čak je i dalje pokušavao uspjeti u glazbi, i u tome je bilo nešto patetično.
Mjesecima kasnije palo mi je na pamet da se nije ispričao za to što je učinio u svojoj poruci i to me je iznerviralo. Ali, nakon što sam odlučila da se neću baviti time, bijes je nestao. Ne sumnjam u to da je prošao kroz teško razdoblje, kao što je napisao. Uostalom, bio je u zatvoru i bio je registrirani seksualni prijestupnik, no ni jedan dio mene nije se sažalio nad njim.
Pomislila sam da sam ga ja tamo smjestila i to mi je dalo nadu da je to dovoljno da ga odvratim od toga da više ikad povrijedi nekog drugog. Odlukom da oprostim i prestanem ga se bojati, riješila sam se svake vlasti koju je imao nada mnom.
Pomirila sam se s time da sam žrtva silovanja, jer mi je iskustvo pružilo alate za izgradnju divnog života koji imam sada, s Paulom (33), i mojom djecom, Loganom (5) i Izzy (1). Danas sam urednica ozbiljnih tema za ženske časopise. Uranjanje u traumu ljudi može biti neodoljivo, a silovane žene svakako zaslužuju da budu saslušane i privilegija je ispričati svoju priču. Da to nekako uravnotežim, napisala sam romantičan roman u kojem nastojim pokazati da život, iako ponekad može biti težak, može imati i sretan završetak. Ja konačno živim svoj.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
