Izolacija je sklizak teren koji vas lako može baciti u depresiju. Kako bih to izbjegao, radim ono što mi je žena savjetovala i viđam se ili razgovaram s obitelji i prijateljima što je više moguće, ispričao je Bruce
ISPOVIJEST 72-GODIŠNJAKA
Evo što sam naučio o samačkom životu kada mi je umrla supruga nakon 42 godine braka
Amerikanac Bruce Wexler odlučio je detaljno opisati svoj život nakon smrti supruge. Iako mu nije bilo lako na samom početku, pronašao je način kako preboljeti njezin odlazak i lakše se nositi sa cijelom situacijom.
Njegovu ispovijest prenosimo u cijelosti:
Ove godine, u 72. godini, po prvi put u životu sam počeo živjeti sam. Čak 42 godine prije toga živio sam sa suprugom Diane, koja je preminula u prosincu. Na fakultetu i kao mladić sam uvijek imao cimere.
POGLEDAJTE VIDEO: Baka Mara
Pokretanje videa...
01:10
Kad je mojoj ženi dijagnosticiran 4. stadij raka, prije otprilike godinu dana, pokušala me pripremiti za samački život. Naučila me prati rublje. Pokazala mi je gdje su kontakti raznih obrtnika koji su popravljali našu 100 godina staru kuću.
Sve su to bile potrebne, praktične informacije, ali rekao sam joj da ne znam kako ću živjeti bez nje.
- Imamo divnu obitelj i stvarno dobre prijatelje - rekla je.
Ovo je bio dobar savjet, ali obitelj i prijatelji ne žive pod istim krovom kao ja. Nema ih kad se želim na nešto požaliti ili da budu tu pored mene kad se probudim iz ružnog sna usred noći.
Također je teško živjeti sam u kući za četiri osobe. Bila je taman za mene, suprugu i dvoje djece. Sada se čini ogromnom (iako nije), a ja noću lutam njezinim praznim prostorijama, iznenađen svakim škripom podne ploče.
Bilo bi mi lakše živjeti sam da sam otvoreniji. Diane je bila mnogo društvenija od mene i privlačila je ljude te sudjelovala u razgovorima sa svima - ne samo s prijateljima i susjedima, već i s poštarom i dostavljačima.
Također, uvijek je usisavala, brisala prašinu. Navikao sam se da doslovno sve briše po sobi.
Nedostaju mi njezini poznati pokreti. Kako bih nadoknadio njihovu odsutnost, kuću ispunjavam bukom i svjetlom. Upalim radio. Palim lampe u svakoj sobi kad padne mrak. Gledam televiziju dok večeram sa svojom novom najboljom prijateljicom, voditeljicom dnevnika na televiziji.
Isprobao sam i stranicu za upoznavanje ljudi koji su izgubili supružnike, ali osjećao sam se kao da sam zatvoren u virtualnoj sobi prožetoj tugom. Zbog toga sam ipak odlučio biti sam.
Izolacija je sklizak teren koji vas može baciti u depresiju. Kako bih to izbjegao, radim ono što mi je žena savjetovala i viđam se ili barem razgovaram s obitelji i prijateljima što je više moguće. Međutim, ništa od ovoga me ne uči kako živjeti sam.
Pretpostavljam da samo moram izbjegavati usamljenost. Potrudio sam se biti zaposlen, vježbati, nastaviti raditi puno radno vrijeme i naći se s prijateljima na ručku. Ljudi mi govore da ću na kraju biti spreman za vezu s nekim drugim - što je najbolji lijek za samoću. No ne mogu si to zamisliti. Ne mogu pojmiti da bi neka žena mogla doći na mjesto moje preminule supruge.
Odlučio sam nastaviti sam i izvući najbolje iz toga, čavrljajući s dostavljačima i slušajući tužne pjesme.
Dok lutam iz sobe u sobu tijekom svojih besanih ponoći, kuća ponekad oživi od sjećanja. Dianein klavir još čuči u glazbenoj učionici u kojoj je podučavala svoje učenike, i mogu čuti njezin strpljivi glas kako ispravlja njihove pogreške. Na katu spavaće sobe čujem kako našoj djeci čita uspavanke. Kamin u dnevnom boravku nekada je bio mjesto okupljanja naše obitelji tijekom praznika, dok su gorući, pucketavi hrast i breza krasili naše razgovore.
Diane je možda otišla i moja djeca možda žive više od 1000 kilometara daleko, ali sjećanja ih drže blizu mene i nisam toliko usamljen, piše Msn.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
