Ravnatelj dječjeg kazališta Žar ptica kojem uskoro počinje teći treći mandat na tom mjestu priča o odrastanju uz popularnog oca i tome kako se uopće našao u 'kazalištu za klince'
ŽIVOTNI INTERVJU
Drago Utješanović: Tata Đuro govorio je da se može naučiti biti veseljak već od ranog jutra
Jedan od povoda za razgovor sa Dragom Utješanovićem, ravnateljem dječjeg kazališta Žar ptica, kojem je nedavno potvrđen i treći mandat, pa u šali kaže da od lipnja ove godine 'kreće ispočetka', je 500. izvedba predstave 'Dnevnik Pauline P.', inače iz programa lektire za osnovne škole, prema roman hrvatske književnice Sanje Polak, koja je izvedena 21. siječnja. Time je to postala jedna od najdugovječnijih predstava koje se kontinuirano igraju u kazalištu, što je za dječje kazalište izniman uspjeh.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
03:01
Ova 500. predstava posebno se pripremala, jer je trebalo modernizirati predstavu, ali i pomladiti glumačku postavu, kaže Utješanović, uz dozu dobro poznatog finog humora koji je, rekli bismo, baštinio od oca.
- Imao je tu prednost koju je imao dio glumaca stare garde, kao da imaj svojevrsnu pred-pripremu kod publike. Bilo je dovoljno da se pojavi na sceni, pa da svi očekuju da nešto izvali. Naravno, prošao je 30-ak godina do tog statusa, no svi su od njega očekivali zafrkanciju i smijeh. A imao je i tu sposobnost da lako može ispričati vic, ali na neki nepredvidiv način, tako da biste se iznenadili krajem, jer vam to nikad ne bi palo na pamet. Jako je volio uveseljavati ljude i često mi je znao reći: 'Ovaj narod više nitko ne uveseljava'. Kad pogledate, stvarno je tako, a i nema više glumaca tog kova. Gdje je danas jedan Boris Dvornik? Gdje je Relja Bašić, Vanja Drach, pa i Đuro Utješanović? Imamo divnih mladih glumaca, ali kao da ne mogu doći do izražaja jer smo danas zatrpani lošim vijestima i stalno loše volje.
Kad sam se pripremala za razgovor, shvatila sam da je vaš otac preminuo prije 11 godina, a ja još uvijek imam osjećaj kao da sam ga jučer gledala i da me od srca nasmijao. Možda zbog uloge Tetka u Večernjoj školi, no i mnoge druge pamtim.
- To je smisao profesije glumca i njegovog života. Kad imate osjećaj da nekog prepoznajete u nekim stvarima i kad ga nema i taj osjećaj kao da ste ga jučer gledali. To znači da je misija ispunjena.
Za njega je poznato da je i privatno bio zafrkant, je li takav bio i doma, ili ga pamtite kao strogog oca?
- On je rođen u Drugom svjetskom ratu i odrastao je bez roditelja, po domovima, kad je fizičko kažnjavanje bilo jako aktualna metoda odgoja i vjerojatno je zbog toga bio veliki protivnik batina i strogoće u odgoju. Sve je rješavao razgovorom. I tu u kazalištu sam upoznao jednu gospođu koja je znala reći da je ona sa svojih troje djece uvijek sve rješavala razgovorom, pa joj je sin jednog dana rekao: 'Mama, daj me već jednom pošteno izmlati da ne moram slušati te priče'. Bila je to slična moć razgovora kao i u mom slučaju. No, tata ne samo da je imao smisao za šalu, nego je uvijek bio dobre volje u životu. Puno puta mi je znao reći da se može naučiti to da ujutro čim se ustaneš budeš dobre volje i on je stvarno već od jutra bio dobro raspoložen.
Može li se to naučiti, uspijeva li vama?
- Da, stvarno može. Postoji i onaj znanstveni pokus u kojem su utvrdili da ako samo malo razvučete usne u osmijeh, možete potaknuti pozitivne emocije. Mišići koje ste pomaknuli šalju signale u mozak i pokrenu se procesi koji mijenjaju raspoloženje. Na koncu, nama glumcima je i posao da često prelazimo iz jedne u drugu emociju. Naravno da se to ne događa tako da ih svaki puta proživljavamo ispočetka, nego svaki puta kad pripremate predstavu i izvodite je više puta, mozak pamti osjećaje, pokrete, izraz lica. Sve se to prolazi više puta i na probama, proradite emocije u dogovoru s redateljima i kroz ponavljanje u predstavama to postane jednostavnije.
Ovih dana održana je 500. predstava Dnevnika Pauline P., predstave po romanu koji pomalo podsjeća na Dnevnik Adriana Molea. Kako je bilo pripremati je danas? Vi ste od prvog dana u ulozi Učitelja, zar ne?
- Ja sam i dalje učitelj, samo sam u prvim predstavama bio učitelj koji ima 30-ak, a danas imam 51 godinu, to je ono što je moglo proći. No, trebalo je dosta modernizirati tekst predstave, jer su neke stvari bile jako zastarjele. Na primjer, rečenica da učenici jedva čekaju da prvo računalo dođe u školu danas više nema smisla. Ili ona da je učenica dobila CD player, kad se danas glazba sluša na mobitelu ili iPadu. Taj dio posla oko tekstova odradila je redateljica Snježana Banović. A i glumačku postavu trebalo je pomladiti. Naime, glumci koji su nekad glumili učenike danas imaju išijas, klimavi su i kljakavi, pa nikako više ne bi mogli glumiti mlađu djecu u razredu. Kad već pričamo o tome, mogu reći da smo s tom predstavom doživjeli nešto prekrasno: Nedavno nam je došla jedna mlada učiteljica, u dobi od oko 25 godina i rekla je da želi dovesti svoj razred na predstavu koju je i sama kao djevojčica gledala u Žar ptici.
Dječje kazalište nije samo 'Crvenkapica'
Riječ je o predstavi koja je dio lektire u osnovnim školama, no u prva dva mandata uspjeli ste ostvariti veliku želju: Radite i angažirano kazalište, predstave u kojima progovarate o ozbiljnim temama koje okupiraju današnju djecu i potičete na razgovor o njima. Jedan od primjera je predstava 'Ako kažeš, gotov si', u kojoj progovarate o vršnjačkom nasilju, kakve su reakcije publike?
- Problem vršnjačkog nasilja jako je velik i bilo nam je stalo da nekako progovorimo o tome. Tražili smo postoji li neki tekst koji bismo mogli iskoristiti kao predložak, no nismo pronašli nešto što nam odgovara, pa smo zaključili da moramo napisati nešto iznova. Krešimir Dolenčić se primio tog zadatka, u suradnji s psiholozima iz Centra za mlade koje su upućeni u konkretne situacije koje se događaju među djecom. Pokazalo se da postoji jako velika potreba za time, pa sad već imamo upite učitelja za travanj. Ne možemo se naigrati te predstave, koliko je tražena, a išli smo s njom i na gostovanja, zajedno sa psiholozima koji onda mogu i razgovarati s djecom. Na svakoj toj predstavi čujemo komentare djece, kažu nam: Mi svaki od tih likova možemo prepoznati u našem razredu ili školi.
Slično je, na primjer, i s predstavom 'Kako je tata osvojio mamu', koja se rodila nakon što su mi u ure došle dvije dame, Slađana Kilibarda i Ana Prolić. Rekle su: 'Mi smo razvedene i samohrane majke i htjele bismo napraviti predstavu kakvu bismo voljele da su ju naša djeca imala priliku pogledati kad smo se razvodile'. Djeca to teško proživljavaju, a nemaju uvijek dovoljno odgovora na pitanja koja ih muče. I sam sam doživio da moje dijete dođe iz vrtića i kaže: Čuo sam da tete govore o tome da su se Domagojevi roditelji razišli, što to znači?
Mi igramo i klasike, naravno. Na programu je, na primjer Heidi, koja je još uvijek odlično posjećena predstava, kao i Družba Pere Kvržice, koja djecu već 70 godina uči zajedništvu, no htjeli smo pokazati da se kazalište za djecu uvelike promijenilo, da to više nije samo Crvenkapica i nekoliko songova kojima ćete djecu samo zabaviti, nego kazalište koje progovara o svakodnevnim problemima.
Tako, na primjer, u ožujku imamo premijeru predstave 'Bornin vremeplov', prema tekstu Krešimira Butkovića, koji priča desetogodišnjem dječaku kojem je preminuo otac, pa se vraća u prošlost da bi se pozdravio s njim. I to je tema o kojoj djeca često nemaju s kime porazgovarati.
Je li dječje kazalište bilo vaš izbor, ili ste u glumu ipak ušli u nadi da vas čekaju 'velike uloge'?
- Prvo sam krenuo na Ekonomiju, pa sam tek nakon nekog vremena odlučio upisati Akademiju.
Slično kao i tata, nije li on prvo krenuo na Šumarstvo?
- Dobro ste informirani, da.
Koliko je tata utjecao na vaš izbor glume, je li on bio zadovoljniji ekonomijom ili glumom?
- On je uvijek govorio da ne treba previše planirati u životu jer tako čovjek može biti nezadovoljan ako mu se planovi ne ostvare. Nije me usmjeravao u glumu i u oba slučaja imao sam njegovu jednaku podršku. Naravno da ima nešto i u genima, kao i u tome da se u nekim obiteljima za ručkom razgovara o filmu, ili dijagnozama, odnosno pravnim presedanima. Kad sam bio mali, često sam pratio oca i povlačio se oko njega na probama, posebno u Dubrovniku, na Dubrovačkim ljetnim igrama. On bi bio na probi, a mi klinci djeca glumaca igrali smo se u blizini. Naravno, išao sam i na premijere i vjerojatno to čovjeka na neki način odredi.
No, nisam imao nikakve velike planove o tome što ću studirati u životu, nego sam u jednom trenutku jednostavno zaključio da bi gluma za mene bila bolji put. Zanimljivo je da sam u vrijeme kad sam upisao Akademiju još išao polagati neke ispite na ekonomiju, da bih zadržao studentska prava. I na jednom ispitu, priznao sam profesorici da odustajem od Ekonomije, na što mi je rekla: Kolega, pokušajte izdržati paralelno barem da završite višu, pa jednog dana možete raditi i kao menadžer u kulturi, tko zna. I eto, danas radim upravo to.
Dječje kazalište - vaš izbor, ili ste tu slučajno zapeli?
- Nisam imao ni neke velike planove oko toga što ću i gdje igrati. Jedan bugarski redatelj objavio je 2001. audiciju za predstavu koju je radio u Žar ptici, na koju sam se javio i prošao. Onda se dogodila još jedna audicija, pa druga, treća i tako sam uskoro dobio stalan angažman i nemam osjećaj da sam nešto bitno propustio. Naprotiv, u umjetničkom smislu nema neke velike razlike, jer predstave morate raditi jednako pošteno. Između male Fride, koja u našoj predstavi ima 10 godina, i Fride koja u teatru za odrasle ima 30 ili 35 nema velike razlike. Vrijeme u kojem se u dječjim predstavama diletantski podilazilo djeci odavno je prošlo, danas živimo u vremenu u kojem djeci morate ponuditi jako uvjerljivi sadržaj. A ja sam sa Žar pticom prošao tolika gostovanja i imam uspomena koje u nekom drugom kazalištu možda nikad ne bih doživio. Jedno od nezaboravnih je gostovanje u Moldaviji, prije 10 godina – ne znam kad bih to doživio da nisam tu gdje jesam.
I bez 'Hamleta' ima dosta izazova
Kako niste ništa propustili, a ulogu Hamleta?!
- Jedna od mojih dragih uloga bila je u predstavi Reumatični kišobran, dakle glumio sam reumatični kišobran, čemu podcjenjivati Hamleta? Mladi glumci možda danas sanjaju o tim velikim ulogama, no u zanatskom smislu nema tu bitne razlike. To često i pokazujemo kroz gostovanja koja 'ozbiljni' glumci 'odrade' u Žar ptici. To je krenulo još od uprave Marije Sekelez i otad su na našim daskama gostovali Pero Kvrgić, Špiro Guberina, Kruno Šarić, Vili Matula, Jelena Miholjević… I jako rado nam dolaze, kažu da je poseban osjećaj vidjeti djecu u publici te da njihova iskrena reakcija daje posebnu energiju.
Je li život glumca u dječjem kazalištu opušteniji?
- Da, to je jedna od prednosti koju s godinama sve više cijenim, a i mnogi kolege iz tehničke službe u kazalištima za odraslu publiku, primjerice majstori tona i svjetla, rado prelaze k nama kad dođu u određene godine. Bilo bi puno teže u Gavelli. Glumci u tom kazalištu s predstavom završe oko 23 sata, a idući dan u 10 već su negdje na probi, što kad imate obitelj nije lako pomiriti. Inače nema nekih drugih bitnih razlika. Možda se bavimo nešto ljepšim, ugodnijim temama, jer nije lako iz večeri u večer igrati neku tešku ulogu, oca koji je izgubio sina, ali je također zahtjevno.
Radili ste ponešto i na filmu i u nekim našim sapunicama. Kako vam se svidjelo?
- Nisam se puno i često pojavljivao na filmu i televiziji i uglavnom su to bile epizodne uloge. Bilo je nekih ponuda, no uz ritam koji imam kao ravnatelj jednog ovakvog sustava kao što je Žar ptica nisam si to mogao priuštiti. To su nerijetko pozivi na set da se pojavite odmah sutra, snima se od ranog jutra po 12 sati na dan, a glumci tekstove za idući dan dobiju oko 22 sata na večer, a pripreme za snimanje nerijetko počinju idući dan u 6 ujutro. Kolege često spavaju po kaučima u nekoj pauzi i divim se svima koji uspiju izdržati taj tempo.
Sin glumca uvijek je 'ćaćin mali'
Publici su jako zanimljive sve češće glumačke kombinacije očeva i sinova, ili majki i kćeri, primjerice kao Ljubo i Jan Kerekeš u Kerekesh teatru? Jeste li kad radili s ocem na nekom projektu, kako je bilo?
- Malo ljudi možda zna, no nas dvojica smo još 2000. godine napravili jednu predstavu zajedno i odigrali oko 200 izvedbi. Proputovali smo cijelu Hrvatsku s njom i to je bilo iznimno zanimljivo, ne samo u glumačkom smislu. Puno ljudi ne ode istočno od Sesveta, a imaju mišljenje o tome što je Hrvatska. No, tek kad se maknete iz grada, samo 50 kilometara od Zagreba vidite da postoje ogromne razlike u načinu na koji ljudi žive, siromašnije, s puno manje prilika. To jako pomaže u tome da izgradite zdravi pogled na svijet oko sebe.
No, to s očevima i djecom glumcima vam je također jako zanimljivo. Naime, puno ćete puta čuti da vam netko za liječnika kaže: 'To ti je onaj kojem je otac ugledni kirurg'. Odmah imate drukčije mišljenje o njemu. Ili, za nekog mladog odvjetnika će reći: 'Otac mu je bio odvjetnik', što daje neku težinu. Kad netko za glumca kaže da je nečiji sin, ili kći, odmah se kaže: 'Aaa, to je onaj što ga je ćaća doveo i uvalio u kazalište'. Ne priznajemo mogućnost da je mladi glumac napravio nešto na sebi i uložio trud, odmah je to 'ćaćin sin'. I nije lako riješiti se te etikete.
Imate obitelj, četvero djece, zar ne? Ima li među njima budućih glumaca?
- Imam četvero djece, u rasponu od 1. razreda osnovne škole do 1. razreda srednje škole i u vrijeme korone sam se znao šaliti da su oni moja doker publika. Bilo je jako teško izdržati to vrijeme i jako smo se trudili u tome da ne zatvorimo vrata, pa makar igrali za jednu obitelj. Znali smo staviti matineju u nedjelju u 11 sati ujutro, pa 10 do 11 čekati s praznom dvoranom hoće li se tko pojaviti. Srećom, uvijek bi se pojavila barem jedna obitelj pod maskama, pa smo i u tom slučaju igrali. No, kad smo odlučivali o tome najaviti predstavu ili ne, znao sam reći: Idemo probati, pa ako se baš nitko ne pojavi, nazvat ću suprugu da dovede djecu.
Rano je još govoriti o tome čime će se baviti u životu. I mi smo kao klinci svašta sanjali i imali različite faze, od pilota, astronauta nadalje. Na koncu, sin koji danas ima sedam godina jednog dana će se vjerojatno baviti zanimanjem koje danas uopće ne postoji. Osim toga, svi četvero su različiti: Odgajamo ih jednako, hranimo jednako, a opet svaki ima svoje interese. Jedan prolazi s 5,0; drugi se pati s nekim predmetima. Jedan bi pojeo sve živo, drugi ne bi jeo danima da ga na to ne podsjetite…
Okružen balerinama, a bez talenta za ples
Možete li usporediti svoje djetinjstvo i njihovo danas, odnosno djetinjstvo generacije koja sada dolazi u kazalište – velika je razlika u tome što je nas činilo sretnima, a što usrećuje današnje klince?
- Ja sam odrastao u Velikoj Gorici, u kući s vrtom i livadama naokolo, po kojima smo stalno trčali. Majka mi je Dubrovkinja, pa sam ljeti provodio dane u Dubrovniku i imao prilično bezbrižno djetinjstvo. Bilo je: Dođi doma do mraka. Danas djeca rastu puno drugačije, nema više tih livada u Velikoj Gorici, izgrađene su stambene zgrade, na Pilama u Dubrovniku sve je pretvoreno u apartmane.
Danas su nam informacije puno dostupnije pa i sebe i djecu često isprepadamo bez razloga. U Daruvaru se pojavi netko tko je uhvatio dijete pred školom za ruku, a u blizini je bio crni kombi, i mene odmah zove majka i upozorava me da pripazim na djecu. Za mnogo toga zapravo nema osnove, jer kad realno pogledate, još uvijek živimo u svijetu u kojem smo relativno sigurni, no puno se toga promijenilo. I moja djeca sve više sjede za kompjuterom. Nastojimo to regulirati, no čini mi se da kao roditelj, vi dijete možete samo malo usmjeravati, ali ne promijeniti utjecaj neki gena i trauma koje su naslijedili od baba i djedova, koji također utječu na to u kakve će ljude odrasti. Zato sam svojoj djeci više podrška sa strane, promatram kako se prilagođavaju na sve te promjene.
Opet, ne bih rekao da su današnja djeca zbog njih nešto važno izgubila, jednostavno – okolnosti su drugačije. Jedino ta činjenica da smo mi nekad fizički bili puno aktivniji, to je nešto što im može faliti. A opet, kad pogledamo s aspekta kazališta i programa koji mi radimo, vidimo da su neke stvari i problemi koji djecu muče tijekom odrastanja uvijek jednako aktualni.
Rekli ste da je majka Dubrovkinja, čime se ona bavila?
- Ona se kao mlada bavila baletom i kao balerina je nastupila dva ili tri puta na Dubrovačkim ljetnim igrama. Nastavila se baviti baletom, odnosno plesnom umjetnošću, a i supruga je u tome. Zanimljivo je da je i jedan od mojih sinova završio osnovnu školu za baletana.
Vi onda sigurno dobro plešete?
- Plešem samo ako baš moram u predstavama. Pokušavao sam naučiti u plesnoj školi, pa bi me čak i krenulo kad bismo učili korake bez glazbe. Ponešto sam i pohvatao. No, kad bi pustili glazbu – ništa od toga. Učitelj plesa od srca se nasmijao kad sam mu rekao da meni još nekako ide dok ne krene glazba. Tu sam, rekao bi moj tata, povukao na njegovu obitelj i brdsko-planinski korak.
Nedavno je prihvaćena vaša kandidatura za treći mandat na čelu Žar ptice – što će vam biti u fokusu u narednim godinama?
- Osim kreiranja programa, u kazalištu se bavimo i nekim tehničkim problemima: od šuplje drvenarije, prozora koji su propali i starim krovom, i to nakon što smo odradili jedan dio obnove nakon potresa. Osjećam veliku odgovornost za to da odradimo energetsku obnovu zgrade, tako da jednog dana novim generacijama iza sebe možemo ostaviti obnovljenu zgradu u kojoj grijanje radi. Volio bih da nas buduće generacije pamte po tome da smo uspjeli obnoviti zgradu i osigurati im uvjete da nastave s kvalitetnim kazalištem.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
