Naš najbolji neurokirurg, prof.dr. Josip Paladino iza sebe ima 46 godina rada u struci, i nema namjeru stati. Iako stručnjak za mozak, njega kroz život vodi srce, kaže nam
VELIKI INTERVJU
Dr. Josip Paladino: 'Kod kuće sam papučar, ne jedem ništa cijeli dan i odlično sam'
Prof. dr. Josip Paladino je legenda hrvatske neurokirurgije, no legenda koja i dalje ne izlazi iz operacijske sale. Ove godine puni 74 godine - u njegovom slučaju one su samo broj. Četrdeset je godina, do mirovine, proveo na Rebru, zadnjih šest godina po dva tjedna operira u Radiochirurgiji Zagreb, specijalnoj privatnoj bolnici za liječenje karcinoma, a onda tjedan dana u Sveučilišnoj kliničkoj bolnici Mostar, čiji je i voditelj Klinike za neurokirurgiju.
Doktor Paladino ima dva mobitela - jedan hrvatski, i drugi, pokazuje nam, "mostarski", da tamošnji pacijenti i osoblje ne troše puno kad ga zovu. I javlja se, uvjerili smo se, na svaki poziv - pacijentima, kolegama, sinovima, supruzi... Doktor Paladino prilikom upoznavanja i pozdravljanja ruku prima među oba svoja dlana, i zadržava je tako, svakome prenoseći dio svog, izrazito toplog bića.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
03:08
Doktor Paladino je, konačno, doktor kojem je pacijent svetinja, smisao postojanja i najveća motivacija - prvi nam je termin za razgovor propao jer je bilo više pacijenata nego što je očekivao, i nije dolazilo u obzir slati ih kući. On sam kući ne ide do navečer.
Profesore, ući ćete u 75. i dalje jako aktivni - što vas motivira?
Znatiželja! Mora vas zanimati što je ispod kamena.
Mislite, kao majmuna u filmu "Ta divna stvorenja"?
Upravo tako, samo bez padanja u nesvijest kad vidi zmiju! Znatiželja je moja pokretačka emocija. Pokreće me i ambicija da budem sve bolji u onome što radim, kako bih pacijentu što kvalitetnije riješio problem. Da budem, u krajnjoj liniji, vrednovan kao kvalitetan. Moja namjera nikad nije bila uspoređivati se s nekim iz iste, ili susjedne bolnice odnosno grada. Moj je cilj biti bolji od nekoga tko radi u Frankfurtu, Londonu ili New Yorku.
Natječete li se sami sa sobom?
To nije natjecanje. Ja se svakoga dana trudim biti bolji nego što sam jučer bio. Nakon svake operacije, kad dođem kući, ja tu operaciju odvrtim u glavi, iznova, i razmišljam kako da ona sutradan bude još bolja. To je kao s biciklom - ako ne vrtite pedale, padate. Ili kao morski pas - ako ne pliva, tone jer nema mjehur. Teško je dosegnuti neki rezultat, ali ga je još teže održavati. Cijelo vrijeme treba raditi i "trenirati".
Gdje crpite snagu za to, koji je vaš, liječnički recept? Tijelo se mora umoriti nekad.
Ne želim da zvuči kao fraza, ali ja doista umor osjetim tek kad navečer dođem kući, i sjednem. Dok sam na poslu, ne. Adrenalin mi radi punom parom, toliko sam u poslu, da o sebi ne stignem niti razmišljati - iskopčam se kad uđem u kliniku, i ponovno ukopčam na izlasku iz nje. Dok mogu izdržati i funkcionirati, a da me to nimalo ne umara niti opterećuje, i dok me veseli, ja ću raditi i živjeti.
Što vrhunski neurokirurg poput vas jede i pije za toliku snagu?
Ništa! Zadnji put sam jeo jučer oko 20.30, kad sam došao kući, otad ništa.
Ali otad je prošao skoro čitav jedan dan!?
Ja tako svaki dan, i oduvijek. Ujutro kad dođem na posao popijem kavu. Najbolje funkcioniram, i operiram praznog želuca, ali glad ne osjećam. Hranu valjda povezujem s odmorom, i da nešto pojedem, samo bih se izvrnuo i zaspao.
Neurokirurg ste četrdeset godina, gdje je vaša struka bila tad, gdje je danas, a kakva će pak biti sutra?
Da ste me tad, kad sam počinjao, pitali gdje ćemo biti danas, sigurno ne bih mogao pogoditi da će se ovoliko promijeniti. Na Kliniku za neurokirurgiju na Rebru sam došao 1978., bilo je to vrijeme kad su djevojke nosile mini suknje i maksi kapute, a mladići dugu kosu i bradu, i ja sam tako izgledao - i bilo je to jedno fantastično vrijeme. Samo dvije godine prije mog dolaska instaliran je prvi CT, donaciju je organizirala Jovanka Broz. Bila je to jedna od prvih pet takvih mašina u Europi tad. Preko ekrana bi nam prošla jedna zelena crta, iza sebe ostavljajući siluetu, a da bi nalaz očitali, ćirili smo kroz nešto što je izgledalo kao veliki gumeni periskop. Sad sve vidimo na ekranu, u 3D formatu, snimke možemo vrtjeti i promatrati sa svih strana. Također, kad je na Rebro stigao prvi MR uređaj, bila su potrebna tri, četiri potpisa za njegovo, superselektivno korištenje. Danas se MR praktički koristi za trijažu. Dogodio se, dakle, ogroman skok. Tad smo se borili da pacijent operaciju preživi, a danas u kalkulaciju uspješnosti ubacujemo i pitanje koliko će se brzo vratiti u društvo, na posao.
To traži i vaše stalno usavršavanje?
Uvijek. Mozak je vrlo kompleksan, oštećene stanice u njemu je nemoguće zamijeniti, za razliku od, primjerice, bubrega ili jetre, u kojima se stanice mogu regenerirati. Mozak je, k tome, još i zatvoren u "kutiju" lubanje. Od tog jada u kojem se mi neurokirurzi nalazimo, oduvijek smo brže i lakše prihvaćali tehnološke inovacije - daj što daš, samo da bude lakše i efikasnije. Neurokirurgija je zato prva krenula s laserom, s navigacijom i drugim iskoracima. Kao što sam rekao, nekad smo bili sretni da je pacijent ostao živ, danas smo nesretni ako ga nekoliko mjeseci nema na poslu, ili se na posao uopće ne može vratiti. S napretkom medicine su se promijenili i naši stavovi, ono što se od nas očekuje.
Jesu li vam ikad ponudili mjesto ministra zdravstva?
To me ne zanima niti bih se ja time mogao baviti. Oduvijek sam bio liječnik. Kad sam vodio KBC Zagreb, ja sam i operirao, broj operacija tad mi je pao samo osam posto u odnosu na period kad sam bio samo liječnik. Za dobro upravljanje su bitne dvije stvari - da savladavate multitasking, i da oko sebe birate suradnike koji su dobri jednako kao i vi, ili bolji. Najbolji su rukovoditelji oni koji to ne žele biti.
Jesmo li zdrava ili bolesna nacija, i je li nam zdravstvo bolesno?
Iako se povećava broj pacijenata na svim razinama, to ne znači da smo bolesniji. Okolnosti su se promijenile. Usporedbe radi, dok sam studirao u Zagrebu, i htio nazvati svoje kod kuće, u Splitu, morao sam otići u poštu, naručiti poziv, i sutradan se vratiti kako bi nas spojili - mene u pošti u Zagrebu s njima u pošti u Splitu. Danas možemo odmah nazvati bilo koga, i u mobitelu vidjeti kakvo je vrijeme u Australiji.
Nosimo znanje cijeloga svijeta u džepu no jesmo li zbog toga pametniji?
Kroz ilustraciju s telefonom u pošti htio sam vam reći koliko je sve odmaklo. Nekad je bilo jako teško doći do liječnika, a kamoli do sofisticiranih uređaja. Danas i u manjim gradovima imaju CT-ove, magnetske rezonance pa primjerice kirurgija u Zadru može sve što je nekad mogao samo Zagreb. Imamo jedan od najbolje zamišljenih zdravstvenih sustava - pravedan i dostupan. Ovoliki je broj zdravstvenih ustanova na broj stanovnika čak i prevelik. Naši su problemi, međutim, organizacijski. Zdravstvo je opterećeno visokim troškovnim stranama proračuna, ne pronalazi balans prihoda i rashoda. Ako naviknete ljude koji upravljaju sustavom da će sve država podmiriti i kupiti, izgubite poticaj da se trudite da ušparate, primjerice da ugasite svjetlo, zavrnete slavinu, zatvorite vrata.
Radite li vi to?
Svugdje, zbog osjećaja odgovornosti. Kad sam bio ravnatelj KBC-a Rebro, 70 posto budžeta odlazilo je na plaće, danas je to i 90 posto, što znači da jako malo ostaje za razvoj i usavršavanje, i tu je glavni problem hrvatskog zdravstva . No mi smo liječnici, i liječenje, postali puno dostupniji pacijentima, pa i na ljudskoj razni, nego u doba kad sam ja počinjao raditi.
Da, primjećujem da se javite svakom pacijentu, kako stižete?
Moram se javiti, da pomognem. Za to primam plaću - da rješavam probleme ljudima koji ih ne mogu sami riješiti. U mobitelu imam i brojeve svih svojih pokojnih prijatelja, ljudi koje sam poštivao i volio - ne brišem te brojeve, oni su za mene i dalje tu, samo u jednoj drugoj dimenziji.
Veliki ste stručnjak za mozak, ali očito i jako emotivan čovjek. Što kod vas prevladava - razum, ili srce?
Srce! Racionalan sam u poslu, u analitici, kad u par sekundi treba nešto učiniti s krvarećom žilom, recimo. Ali u odlukama kako ću živjeti nisam racionalan uopće. Kao i svaki Dalmatinac, ja sam emotivac. Moja je energija u poslu, ne u mojoj visini i težini. Znam ne samo medicinske probleme pacijenta već često i osobne, obiteljske, emocionalne. Neki moji mali pacijenti mi ispričaju kako im je u školi, imaju li curu ili dečka, to je pravi odnos liječnika i pacijenta. Sve drugo je frigidno, hladno. Odnos pacijenta s kirurgom je pogotovo važan, jer nam pacijenti daju maksimalno povjerenje, dozvolu da "kopamo" po njihovim plućima, jetri, mozgu. Ono što čovjek jest, u njegovom je mozgu. I zato ja svom pacijentu moram služiti. Puno me puta kod kuće čekaju žena i djeca, ništa za njih i za sebe ne stignem napraviti - zbog pacijenata kojima moram biti na usluzi, to je moja svrha.
Kakvi ste u vlastitoj kući?
Papučar! Muškarci se dijele na dvije skupine: na papučare, i one koji ne žele priznati da to jesu. Mene je kod kuće premalo po svim kriterijima. Zadnjih šest godina radim na relaciji Zagreb-Mostar. Ono malo vremena što sam kod kuće, uživam ih gledati, grliti, srce mi je puno. Moja žena drži familiju.
Rodom ste Splićanin, i veliki hajdukovac?
Rodio sam se u Splitu, iz kojeg su me roditelji, tad oboje na prvoj godini medicine, u Zagreb doveli kad mi je bilo petnaest dana. Bez oca sam ostao kad mi je bilo pet godina, bio je apsolvent. Kako nije bilo njega da me odvede na Hajdukovu utakmicu, učinila je to moja majka. Imao sam sedam godina i dobro pamtim utakmicu.
Čitavu se karijeru susrećete sa smrću, kako se nosite s tim?
Teško, jako teško. Srećom, danas je na neurokirurškim odjelima smrt pacijenta ekstremno rijetka, jedan posto na oko tri tisuće operacijskih zahvata, pri čemu su u 90 posto slučajeva to smrti zbog traume na ulici - prometne nesreće, pada s visine, udarca, od vatrenog oružja i slično. Teško je zamisliti da pacijenta danas možete izgubiti na operaciji tumora, na primjer. No ipak, nikad se nisam uspio zaštititi od patnje koju osjećam ako pacijent umre. Borim se za njega do zadnjeg trenutka. Nije to pitanje ega, jer ne možeš služiti ako misliš na sebe. Najteže mi je uvijek bilo nositi se s patnjama malih pacijenata, i uvijek si iznova postavljam pitanje zašto umiru djeca, oni koji život još nisu niti okusili. I ja ću umrijeti, i moja će smrt izazvati patnju onih koji me vole, to me boli. Boli me, međutim, i činjenica da više neću moći operirati, i vidjeti izraz na licu pacijenta kad se probudi nakon uspješne operacije. To je razlog zašto živimo - da pomažemo jedni drugima
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
