Azilanti i izbjeglice u svojim su domovinama imali zanimanja od kojih su živjeli, a dolaskom u Hrvatsku, morali su se prilagoditi i naučiti nove vještine kako bi zaradili za kruh
NOVI ŽIVOT MIGRANATA
Deportirali su ih u Hrvatsku: Išli su ponovo u školu, rade od jutra do sutra i žele ostati - kod nas
U tome im pomaže TrAZILica, projekt Isusovačke službe za izbjeglice u Hrvatskoj koji su financirali sredstvima Europskog socijalnog fonda. Kroz taj projekt su ponudili podršku u integraciji, socijalnoj inkluziji i jačanju konkurentnosti azilanata na tržištu rada u Hrvatskoj. Kroz program osposobljavanja u deficitarnim zanimanjima upisali su ukupno 50 polaznika, a njih 39 uspješno su krajem rujna završili šestomjesečne tečajeve te stekli diplome za frizere, kuhare, web dizajnere, soboslikare i računalne operatere. Među njima je Shohre Sharify (50) iz Mašhada u Iranu.
POGLEDAJTE VIDEO: Iranka Shohre živi u Hrvatskoj četiri godine
Pokretanje videa...
01:07
- Frizerka sam već 20 godina. U svom gradu imala sam frizerski salon. Imam i dvojicu sinova, a 17 godina sam razvedena. Ja sam kršćanka, a moj bivši suprug musliman i za mene je ostanak ondje bio nemoguć. Morala sam otići i u tome sam imala podršku obitelji. Najprije sam otišla u Teheran, a odatle do Turske i u konačnici Austrije, priča nam Shohre govoreći kako je ondje boravila oko godinu dana, no potom su je deportirali u Hrvatsku u kojoj živi već četiri godine.
Najprije je boravila u hotelu Porin, a otkad je dobila azil prije devet mjeseci preselila se u stan u Sisku koji joj plaća Hrvatska. Počela je učiti hrvatski jezik, a u međuvremenu se školovala.
- Završila sam školu za frizerku, iako je to posao koji radim cijeli život. Morala sam učiti sve ispočetka, jer u Iranu sam radila u salonu koji je samo za žene. Ondje je drugačija kultura i ukus i žene vole valovitu dugu kosu, dok ovdje više vole kratke bob frizure. Usto, ovdje sam se školovala i za frizera za muškarce, što u Iranu nisam mogla. Radila sam na praksi u salonima te kao prodavačica u trgovini odjećom. Trenutačno sam nezaposlena, objašnjava nam ona dodajući kako je nepoznavanje jezika velik problem, ali nije nepremostiv.
- Ovdje ljudi ne govore engleski, a moj hrvatski još zapinje. Zato se često nismo razumjeli, no ljudi su strpljivi i nije im teško potruditi se da se razumijemo. Moj san je ostati ovdje u Zagrebu i otvoriti svoj vlastiti frizerski salon. Sama sam, ovdje nemam rodbine niti planiram proširenje obitelji. Stariji sin Murtza ima 29 godina i školuje se u Engleskoj, a mlađi Mehran ima 21 godinu i ostao je u Iranu. Nezaposlen je i živi s tetom koja brine o njemu, prepričava nam Shohre dodajući kako joj za ostvarenje sna o salonu treba kredit koji bi joj Hrvatska mogla dati, no još čeka na odobrenje. U slučaju da ga ne dobije, kaže kako će pokušati trbuhom za kruhom posao potražiti negdje drugdje. Jedino čemu se nada je prilika za rad, a elana joj ne nedostaje kao ni Lyli Holylw (35) iz sirijskog Alepa.
- Moja kuća je porušena u ratu. Roditelji su mi umrli, a brat mi živi u Njemačkoj. Zato sam i ja prije pet godina pokušala doći u Njemačku. Krenula sam brodom, kao i mnogi drugi, započinje ona i zastaje nerado govoreći o detaljima putovanja i okolnostima zbog kojih je prelomila uputiti se u neizvjesnost. Kaže kako joj je cilj bio doći u Njemačku, a njezina Odiseja započela je prije pet godina.
- Kao i drugi, preko Turske sam došla do Njemačke gdje sam živjela godinu dana. Ondje su me odlučili deportirati u Hrvatsku. Jednostavno su upali u stan bez najave i poslali me tu. U Siriji sam završila srednju školu i radila sam kao prodavačica i kao pomoćna kuharica, pa mi nije bilo nemoguće zamisliti se kako i dalje radim u kuhinji, priča ona pojašnjavajući kako je završila osposobljavanje za pomoćnu kuharicu.
U Hrvatskoj je nakon godinu dana boravka dobila azil, no ističe kako joj je kao azilantici bilo teško dobiti priliku za nekim drugim radnim mjestom.
- Tijekom osposobljavanja bila sam na praksi u domu za starije koji su bili jako zadovoljni mojim radom i odlučili su me zadržati po završetku školovanja. Zaposlili su me kao pomoćnu kuharicu i radim puno radno vrijeme. Dapače, sad zbog korone imamo jako težak ritam pa radim sedam dana u tjednu po 12 sati, a onda sam sedam dana slobodna. Sve radim trčeći, sve mora biti gotovo odmah i zapravo padam s nogu, prepričava ona dodajući kako joj je komunikacija u počecima najteže padala jer nije poznavala jezik te nije uspjela upamtiti nazive svih namirnica koje svakodnevno koriste u kuhinji.
Njezin posao uključuje pripremu salate, posuđa za pripremu hrane te namirnica koje će kasnije kuhati kuhari. Iako ne jede svinjetinu, kaže kako nema problem s pripremom mesa.
- Posao koji radim je prilično težak i voljela bih pronaći neki lakši posao, ali da je isto u kuhinji. Nakon smjene kad se vratim doma mogu samo legnuti i spavati, nisam sposobna ni za što i zapravo mi ne ostaje slobodnog vremena. Ustajem prije pola sedam, a vraćam se doma iza pola osam. Dodatno, sirijska i hrvatska kuhinja se u mnogome razlikuju, ne samo od začina nego i od namirnica i pripreme hrane tako da sam morala puno toga učiti ispočetka, kazala je ona dodajući kako joj je dodatni problem bio i pronaći adekvatan stan. Naime, država joj je prve dvije godine osigurala besplatan smještaj dok se ne snađe, a potom je morala sama zaraditi dovoljno za najam.
- Isprva sam imala u najmu stan u Prečkom, no bio mi je jako skup. Sad sam preko kolegice na poslu našla jeftiniji. Situacija u Hrvatskoj je prilično teška, no nadam se da ću ostati ovdje. Nemam snage za odlazak u neku drugu zemlju, ponovni početak, ponovno učenje nekog stranog jezika, iskrena je ona dodajući kako se nema namjeru vratiti u Siriju.
Ondje je, naime, situacija gotovo bezizlazna, priča nam njezin sunarodnjak Tony Toumeh (32) iz Homsa.
- Sad je gore nego da je rat jer su kriminalci uzeli sve i razdijelili među sobom, a narod pati. Minimalac u Siriji je 10 eura, a toliko košta kilogram mesa. Za spremnik benzina stojite u redu 12 sati, nema struje ili dođe na tri do četiri sata u danu, internet više ne radi nego što radi. Nema smisla vraćati se ondje, kaže nam Tony koji je bježeći od rata, kao i mnogi njegovi sunarodnjaci, završio u Hrvatskoj. Krenuo je iz Sirije 2011. godine te je otišao u Libanon misleći kako će rat kratko trajati.
- Taman sam završio višu školu za agronomiju za pomoćnog inženjera i planirao sam upisati studij agronomije. U Libanonu sam ostao do 2015., a onda sam shvatio da rat neće tako skoro završiti pa sam krenuo u Austriju. Snovi o studiju su se brzo rasplinuli jer je trebalo preživjeti, nisam imao vremena za razmišljanje o školovanju. Iz Austrije su me deportirali u Hrvatsku i ovdje sam od 2016. godine, objašnjava nam Tony koji se okušao u mnogim poslovima.
Radio je kao radnik u skladištu, prodavao je fritule na štandovima na Adventu te radio sezonske poslove na moru.
- Kad sam prvi put došao u Hrvatsku javio sam se u JRS (Isusovačku službu za izbjeglice) i puno su mi pomogli tako da je kroz godine taj naš odnos rastao, a onda su me sredinom prošle godine nazvali i ponudili mi posao prevoditelja za arapski jezik te kulturološkog medijatora, tako da unazad godinu i pol surađujem s njima na projektima integracije izbjeglica u društvo, kaže on priznajući kako mu je bilo teško naučiti jezik jer za hrvatski do dolaska u našu zemlju nije ni čuo, a država mu otkad je ovdje nije puno pomogla u tome da ga lakše savlada.
- Imao sam dva tečaja, gdje mi je država omogućila 70 sati učenja te sam preko jedne udruge dobio još 160 sati. Ostalo sam učio u hodu i nadograđivao u svakodnevnoj komunikaciji. Nostrificirao sam svoju diplomu, ali sad više ne vidim mogućnosti za studij. Želio bih ostati u Hrvatskoj jer ovdje ima puno sitnica koje me podsjećaju na dom, iako je mnogo toga drugačije. Dolazim iz kršćanske obitelji, pa tako slavimo Božić i Uskrs, vjenčanja izgledaju kao kod kuće, a prije svega tu je toplina i gostoljubivost ljudi. S druge strane, administracija je slična, a u nekim segmentima i bolja. U Siriji nemate socijalnu skrb kao instituciju koja brine o djeci ili siromašnima, nemate zavod za zapošljavanje koji vam nudi takav tip podrške, nabraja Tony.
Kaže kako se nada da će jednog dana ovdje zasnovati vlastitu obitelj. Priznaje kako mu nije jednostavno slušati priče sunarodnjaka i ljudi sa sličnim sudbinama, a osobito jer je svjestan koliko je teško pronaći posao i započeti graditi život iz temelja u stranoj zemlji u kojoj ne poznaju jezik, nemaju rodbine ni prijatelja i ovise samo o vlastitim sposobnostima.
- Vjerujem da je ključ u komunikaciji i zato želim istaknuti da je za integraciju nedovoljno naučiti osnove jezika kroz nekoliko sati. Oni koji se ovdje žele integrirati u društvo moraju uložiti puno više kako bi premostili jezičnu barijeru, jer tek tada mogu odškrinuti vrata napretka, zaključio je on.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
