Srpska viceprvakinja svijeta u parataekwondou i slikarica bez ruku, Dejana Bačko, krajem veljače je postala mama i otkriva nam kako se nosi sa izazovima roditeljstva te ograničenjima zbog tjelesnog invaliditeta
NAJLJEPŠA MEDALJA
Dejana je 'djevojka s krilima', a sada je i mama: 'Nemam ruke, ali o Lari brinem bez problema'
Odlično smo. Svaki dan se prilagođavamo po malo, ali za sada se zaista super snalazimo. Marko pomaže meni, a ja pomažem Marku, tako da smo pravi partneri u ovoj prelijepoj novonastaloj situaciji - objašnjava nam Dejana Bačko (28) iz Novog Sada.
POGLEDAJTE VIDEO: Kako Dejana nogama presvlači kćer
Krajem veljače postala je mama malene Lare, a cijela priča ne bi bila neobična niti bi izazivala pozornost medija da Dejana nije mlada žena koja se rodila bez ruku. Iako joj je životni početak bio dramatičan, nije dopustila da je okolnosti slome niti da joj prepreke određuju životni tijek.
Prije nekoliko godina njezina mama Sandra je medijima otkrila razloge zbog kojih je djevojčica prvih pet godina života provela u domu za nezbrinutu djecu. Sandra je Dejanu rodila u dobi od 19 godina i tada je slušala liječnike koji su rekli da su izgledi djeteta sa takvim tjelesnim oštećenjima vrlo slabi te da neće preživjeti više od 48 sati. Savjetovali su je da se odrekne djeteta po porodu.
- Rekli su da ona nije preživjela. Nakon pet godina u novinama smo otkrili da je Dejana u domu. Otišli smo tamo i odveli je kući, tako da je ona od pete godine u svojoj obitelji - objasnila je Sandra obrazlažući kako zbog potpisa kojim se, po nagovoru liječnika, odrekla djeteta, nitko iz doma u kojem su smjestili Dejanu nije smio kontaktirati i obavijestiti je da je malena ipak preživjela.
- Ne krivim nikoga. Vjerojatno je Bog htio da sve bude tako. Mi smo se na kraju opet svi našli i opet smo obitelj - rekla je ona za Novu TV prije nekoliko godina.
Tek kad se vratila u okrilje obitelji, Dejana je počela učiti kako funkcionirati samostalno – kako će obući, oprati zube, namjestiti krevet ili napraviti neki posao u kuhinji.
Dejana nam je prije nekoliko godina rekla da se teško mirila sa hendikepom, no uspjela je premostiti nedoumice i krenuti dalje istražujući vlastite granice.
- Nikada me nije sputavalo u životu to što sam rođena bez ruku. Uz majku Sandru, koja mi je najveća podrška, sve mogu. Jedino ne mogu zakopčati gumb na trapericama. Uvijek se pitam zašto sam ja ovako baš rođena, ali Bog je tako htio, možda mi nije dao ruke, ali mi je dao drugi talent - kazala je tada otkrivajući da je privlači slikarstvo te da može slikati nogama.
Upisala se u srednju umjetničku školu i unatoč preprekama koje su pred nju postavili sustav i ljudi, uspjela je postići cilj i maturirati. Potom se 2014. godine upisala na Akademiju u Novom Sadu te je studij nastavila na Akademiji klasičnog slikarstva.
U međuvremenu je otkrila i da može premostiti sportske izazove te je postala viceprvakinja svijeta u parataekwondou.
- Moja priča s taekwondoom je zapravo počela nakon raznih sportova koje sam trenirala, a realizirala se 2016. godine. Priča je godinu prije krenula preko Facebooka. Kad sam se preselila u Novi Sad odlučila sam preko te društvene mreže potražiti neki taekwondo klub jer mi je u cilju bilo nastaviti jačati noge, prije sam trenirala savate boks u Bačkoj Palanci. Najviše mi se svidio moj sadašnji klub 'Gitros' i dok sam ga istraživala, poslala sam poruku na profil trenera koji tamo radi pitajući mogu li doći trenirati. U međuvremenu sam imala mnogo obaveza, zaboravila na poruku, otvorila novi profil na Facebooku. Nakon godinu dana ušla sam na stari profil i vidjela odgovor trenera: ''Dejana, želiš li trenirati taekwondo?''. Odmah sam odgovorila da želim i 2016. godine je zapravo sve započelo - prepričala je ona objašnjavajući da su uslijedile medalje na Europskom prvenstvu, a potom i Svjetskom.
A onda je stigla i ljubav. Marko Nežić je odabranik njezina srca sa kojim se odlučila skrasiti i zasnovati obitelj.
- Upoznali smo se prije više od šest godina na edukaciji vezanoj za prehranu koju je vodio Marko. Par godina kasnije počeli smo se češće viđati i zabavljati se i odatle je sve počelo. Danas je on moj suprug i vodimo zajednički biznis na polju zdrave prehrane i dodataka prehrani, pomažemo ljudima napraviti rezultate i to je jedan od izvora zarade od kojega oboje privređujemo, a drugi izvor zarade je i moja primarna djelatnost, a to je slikarstvo - priča Dejana dodajući kako su željeli proširiti obitelj.
- Planirali smo trudnoću i očekivali je, no bez obzira koliko smo mislili da smo spremni, preplavio nad je dodatni osjećaj uzbuđenja i zahvalnosti. Bojala sam se kako će proći trudnoća, ali kao i za sve u životu, 90 posto strahova koje imamo se nikada ne dogode. Bila sam uplašena kako ću se snaći. Obitelj i suprug mi puno pomažu u tome i za sada guramo sve vrlo dobro - uzbuđena je Dejana objašnjavajući kako su joj po povratku iz rodilišta prvih desetak dana pomagali članovi obitelji.
- Imali smo veću pomoć obitelji dok nismo naučili kako se što radi, a onda smo samostalno ušli u ritam. Ne trebamo pomoć ni oko čega, iako je vrlo rado povremeno koristimo. Svima odgovara da tijekom tjedna uhvate nekoliko sati slobodnog vremena sa sebe. Najljepše su emocije, odgovornost i ljubav koju roditeljstvo donosi. Ono što je možda bio izazov, to je da pronađem načine kako bih i ja mogla samostalno pričuvati Laru. Kako je podići, kako je nunati, kako je hraniti, kako se presvući. Uz malo želje, pomoći i volje za sve se pronađe rješenje - ističe ova hrabra žena koja je već ranije za medije govorila da je sve u životu naučila raditi nogama.
S druge strane, seksualnost ljudi s invaliditetom je i dalje tabu tema kod mnogih, a ujedno je uvijek prisutan strah kako će proći trudnoća i porod.
- Ja sam bila prva koja je imala veliki strah. Ne po pitanju toga hoće li s bebom sve biti u redu, već po pitanju toga kako ću se ja snaći kao majka. Želim podržati sve OSI da ukoliko imaju ispravnu podršku, volju i prije svega osjećaj spremnosti, želje i adekvatne mogućnosti, da se odluče na ovaj korak. Za mene seksualnost nije tabu tema, nisam imala apsolutno nikakvih neugodnosti, već na sve strane znakove podrške. Može se imati ispunjen život unatoč invaliditetu i stupnju invaliditeta - ističe Dejana.
Sportsku je karijeru zapostavila i kaže da joj se nema namjeru vratiti, a slikarstvo koje je zbog majčinstva bilo na čekanju, ovih dana opet dolazi u njezin fokus i planira nastaviti slikati.
- Majčinstvo me promijenilo jer sam dobila veću razinu životne odgovornosti. Prema djetetu, prema sebi. Majčinstvo zaista zahtjeva puno energije. Marko je baš napisao par objava na tu temu. Mi smo ušli u to poprilično spremni i za sada se dobro s tim nosimo. Jedva čekamo da vidimo kako će izgledati sljedećih nekoliko godina. Za sada nismo još planirali dodatno proširenje obitelji da ne brzamo previše, ali nikada se ne zna kakve ćemo stvari planirati u budućnosti - kaže Dejana.
Život uz bebu izazovan je svim roditeljima, pa se čini kao da dan nema kraja.
- Marko i ja se međusobno pomažemo. Ja sam više tip koji voli spavati do kasno, pa period iz noćne smjene u jutarnju preuzima Marko. Zatim se priključujem i ja, obavljamo sve aktivnosti oko bebe kao partneri - kome je što lakše i brže, kao što i obavljamo ostale obveze u tijeku dana. Navečer slijede sastanci, kupanje i priprema za spavanje. Prije bih rekla za noćnu smjenu nego za spavanje. I odatle sve u krug - smije se Dejana.
POGLEDAJTE VIDEO
Pokretanje videa...
01:17
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
