Danas je sretna: Depresija ju je stajala posla, braka i prijatelja

Motor se zaustavio i jednostavno sam pregorjela, rekla nam je Vlatka Ročić Petak, kojoj se 1998., počela javljati snažna tjeskoba koja se pretvarala u osjećaj neprestanog straha od svakodnevice. 

Ona je predsjednica i jedna od osnivačica udruge Ludruga, moderira grupu podrške 'Stručnjaci po iskustvu' sastavljenu od ljudi koji prolaze ili su nekad prolazili kroz patnju koja se rado naziva psihička bolest, kakvu je i sama prošla boreći se s depresijom više od desetljeća.

Profesoricu sociologije depresija je koštala posla, braka i prijatelja, no danas je sretna i održavajući vlastitu mentalnu higijenu kroz rad u udruzi na isto potiče i druge.

Predsjednica udruge Ludruga Vlatka Rončić Petak i dopredsjednica Ksenija Kapelj

- Tada sam bila zatrpana obavezama - radila sam, imala malo dijete, supruga koji se suočavao sa vlastitim  tegobama mentalnog zdravlja i ja sam mu pomagala, a dogodila su mi se i dva smrtna slučaja u užoj obitelji. Trudila sam se trčati na sve strane, što me jako iscrpljivalo pa sam zatrebala i potražila pomoć - prisjeća se Vlatka, koja je, kako kaže, htjela pričati o svom životu i o onome što ju je dovelo u takvo stanje, a psihijatrica joj je samo propisala tablete. One su smanjile osjećaj straha i tjeskobe, no trebala ih je sve više i više. Došla je do faze da joj lijekovi više nisu koristili pa su joj se tjeskoba i osjećaj straha vratili. U svemu tome bila je posve sama jer u njezinoj okolini nitko nije reagirao. Ušla je u duboku depresiju.

PREHRANA ZA SMIRENJE Smanji stres i tjeskobu: Grickaj čokoladu, borovnice ili papriku

- Osjećala sam se kao da ne postojim, nije mi više bilo stalo ni do čega, ni do posla, ni do djeteta, ni do izgleda... I ovaj put su to primijetili svi, jer ja tada više ništa nisam radila, potpuno sam se zatvorila u sebe – priča Vlatka, koja je tada, tri godine nakon početka svojih problema, završila na liječenju u psihijatrijskoj bolnici, a kasnije je bila hospitalizirana još četiri puta.

Uz puno raznih vrsta tableta, dobila je i upozorenje da su one samo trenutno olakšanje. No do pune spoznaje same sebe došla je dugotrajnom terapijom razgovorom, a došla je i do spoznaje kako ju je u stanje duboke depresije dovela silna želja da drugi imaju lijepu sliku o njoj.

- Mislim da je najveći problem bilo to što nisam znala postaviti granice i reći "ne mogu" ili "neću" i s time biti ok. I zapravo si prema svima super, osim prema sebi - opisuje Vlatka. To je bio, kaže, poznati obrazac ponašanja, dok joj je neki drugi obrazac bio stran i nov pa joj je bilo teško prijeći na njega.

- Godinama sam odlazila na terapijske grupe samo zato što mi je netko rekao da moram ići, no tek kad sam promijenila kut gledanja, ti su mi razgovori počeli koristiti - kaže Vlatka. Iako je proces bio dugačak, više joj ne trebaju lijekovi i izgradila je nov, kvalitetniji odnos s kćeri. Bila je prisiljena otići u invalidsku mirovinu, no nije joj bilo lako prihvatiti da je društvo vidi kao beskorisnu.

Znala sam da imam nešto za dati i zato sam se krajem 2011. pridružila grupi "stručnjaka po iskustvu" u osnivanju udruge Ludruga. Sada imam jako puno posla koji me ispunjava, pa pomažući sebi pomažem i drugima – zaključuje Vlatka. Dodaje da kad netko podijeli svoju priču u medijima kao što je ona, ljudi u sličnoj situaciji ga zovu u potrazi za 'čarobnim receptom'.

KOJI SU VAŠI TRIKOVI? Depresija ponedjeljkom: Kako preživjeti najgori dan u tjednu?

- Nema instant rješenja i moja priča nije recept za druge. Svi ljudi su različiti pa ono što je koristilo meni, ne znači da će koristiti i vama. Ja sam primjer da se to može, ali ne čarobnim štapićem, preko noći. To uključuje puno rada na sebi. Uz pomoć prijatelja, psihoterapeuta, psihijatara, stručnjaka po iskustvu treba tražiti vlastiti put oporavka, no to je malo duži proces i na to treba biti spreman – ističe Vlatka.

Problemi sa psihom nisu poput gripe, kad vam liječnik da lijek i brzo ste bolje, nadovezuje se psihoterapeutkinja Ljiljana Marinac iz Psihoterapije Marinac.

- Iako lijekovi mogu pomoći, svesti sve na lijekove nije rješenje. Nitko neće riješiti svoje osobne probleme samo tabletama – ističe.
Kod težih problema, svaki će vam psihijatar reći da je ishodište psihoze u traumi, no jako je teško doći do traume koja je pokrenula neuronske puteve da se izgrade tako da izazovu psihotični napadaj, nastavlja Ksenija Kapelj, dopredsjednica Ludruge.

Predsjednica udruge Ludruga Vlatka Rončić Petak, psihoterapeutkinja Ljiljana Marinac i dopredsjednica udruge Ksenija Kapelj

- Upravo je zajednica odlučujući faktor u tretmanu prvih psihoza. Čovjek želi da ga se čuje. Ljudi često potiskuju probleme jer imaju osjećaj da ih nitko ne čuje. Metodom liječenja prvih psihoza Otvoreni dijalog koju Finci primjenjuju od 70-ih godina prošlog stoljeća dokazali su da upravo zajednica, koja može biti i okidač, isto tako može biti i lijek. Stručnjaci zajedno s članovima obitelji razgovaraju pred čovjekom koji je u psihozi što se događa i tako ga uvuku u dijalog. Zato su i grupe podrške gdje susrećete ljude sa sličnim iskustvima korisne, jer lakše je shvatiti i prihvatiti to što nije u redu – kaže Ksenija.

Ako se i dogodi teška situacija, to nije kraj. To može biti izazov, početak. Kriza će proći i život može nastaviti svojim tokom. To nije razlog za potonuće, već povod da istražimo sebe. Zato treba istupiti, to je korak prema ozdravljenju, ističe psihoterapeutkinja Ljiljana.

SVE VIŠE LJUDI SE OSJEĆA TAKO O usamljenosti: Kako djeluje na naše zdravlje i psihičko stanje

 Postoje dijagnoze od teških psihičkih poremećaja do lakših pa simptomi nisu jednaki. No onaj kojem se to događa i njegova okolina to primijete. Primjerice ako je netko van realiteta, ima psihoze vezane uz paranoje, čovjek se plaši izaći van... Kod depresije pak čovjek vidi da je bezvoljan, da nema snage za ništa, da ne želi izaći, socijalizirati se s drugim ljudima... Sve što odudara od uobičajenog svakodnevnog ponašanja može biti simptom mentalnih poremećaja – objašnjava psihoterapeutkinja. Dodaje da su ljudi oduvijek imali problema i nosili su se s njima. Ponekad nije niti potrebna stručna pomoć, tad i razgovor s prijateljem pomogne. No kad to ne prolazi i sprečava normalno funkcioniranje, treba potražiti pomoć.

- I slavne ličnosti poput pisaca Ernesta Hemingwaya i Virginije Wolf, koji su dali veliki doprinos čovječanstvu imali su psihičkih problema. Kroz kreativni rad oni su ih zapravo kanalizirali. Pisanje može biti ispušni ventil za izbacivanje negativnih emocija pa često savjetujem to klijentima. Primjerice ljudi navečer ne mogu zaspati pa posežu za tabletama. U tom slučaju savjetujem im da uzmu olovku i papir i samo 'puste' svoje misli, što im se dogodilo danas, kako se osjećaju i slično. Taj papir nije za čuvanje, služi samo da se višak energije i negativne emocije izbace - objašnjava psihoterapeutkinja Marinac.

- Razlika je kad imate 'hrčka' u glavi koji se stalno vrti i kad iskristalizirate misli na papiru, onda su one puno jasnije i sva energija izađe na taj papir. Potiskivanje negativnih misli nije dobro, treba ih izbaciti. Ne treba ih niti maskirati pozitivom. Primjerice ako idete protiv sebe i kažete da ste zahvalni što ste danas bili u dobrom društvu, a ne osjećate se tako, to onda nema koristi. Naravno da treba njegovati zahvalnost, ali bolje je napisati zahvalna sam za nešto, ali osjećam se tako i tako. To je onda cjelovita zahvalnost. Važno je izbaciti emocije, bilo pisanjem, bilo razgovorom s prijateljem – ističe psihoterapeutkinja.

Ludruga organizira grupe peer podrške kojima se svatko može priključiti, neovisno o tome s kojom je dijagnozom obilježen ili s kojim se poteškoćama suočava. Kao i grupe podrške za njihove bližnje koji su s njima u suživotu. Na grupama se priča o iskustvima, dijele se osobne priče i razvija se svijest da su svi stručnjaci po osobnom iskustvu. Važno je istupiti, zato su prošli tjedan organizirali 2. Zagreb MentalFest.

Tko danas nema psihičkih problema, taj nije normalan, citira dramatičara Matu Matišića kroz šalu glumica Urša Raukar, koja je uz Adrijana Pezdirca vodila program prvog dana MentalFesta. Cilj festivala bio je da se dijalogom u javnom prostoru osvijesti potreba za destigmatizacijom ljudi koji se suočavaju s psihosocijalnim teškoćama. Okupljeni su o svojim poteškoćama razgovarali s psihijatrima, psiholozima, psihoterapeutima i stručnjacima po iskustvu.