Postoji interes ljudi za tkaninama s tradicijskim motivom koja je malo prilagođena modernom vremenu. Mnogi vole imati stolnjak ili nadstolnjak koji ih može podsjećati na one koje su istkale njihove bake, kaže Ivana
JEDINSTVENI STOLNJACI
Čuvarica tradicijskih motiva: Ivana je jedina tkalja koja kod nas izrađuje bakine 'uspomene'
Imala sam dobar i kreativan posao u odjelu nabave jedne privatne tvrtke koja se bavila prodajom pločica i nisam bila nezadovoljna, naprotiv. No, kopkalo me to što sam znala da se proizvodnjom tkanina sa etnomotivima u Hrvatskoj ne bavi nitko, pa mi se činilo da je to dobra tržišna niša da čovjek nešto napravi. Malo sam razmišljala i odlučila pokušati, iako sam u svemu trebala krenuti od nule, kaže Ivana Hadžina (42), vlasnica male tvrtke Etno Motiv, jedine koja se bavi komercijalnom proizvodnjom tkanine s tradicijskim motivima.
POGLEDAJTE VIDEO: Čuvarica tradicijskih motiva
Pokretanje videa...
01:25
Kad je prije pet godina donijela tu odluku, njeni roditelji su bili podijeljeni: Mama ju je odgovarala, jer ima dobar i siguran posao, a poduzetništvo je neizvjesno, dok je otac od prvog dana bio oduševljen i odmah preuzeo ulogu savjetnika i podrške. Bilo mu je drago što je kći odlučila oživjeti njegovu nekadašnju ljubav.
- Tata je umirovljeni profesor Tekstilno tehnološkog fakulteta i svojedobno je imao obrt u kojem je proizvodio tkanine s tradicijskim motivima, koji je zatvorio kad je otišao u mirovinu. Tako ga je ideja da obnovim njegovu nekadašnju ljubav oduševila i od prvog dana mi pomaže. Njegovo iskustvo i savjeti bili su mi zaista dragocjeni jer ponekad zaista zna biti zahtjevno - priča Ivana.
Naime, kad je kretala u posao, jedan od najvećih problema bio je pronaći odgovarajući stroj. Tradicionalni tkalački stan bio bi neisplativ, jer se na njemu ne mogu brzo i efikasno proizvesti dovoljne količine tkanine koje su joj potrebne, pa je morala pronaći industrijski stroj koji još funkcionira.
- Nije bilo nimalo lako. Tekstilna industrija kod nas je gotovo zamrla, pa tih strojeva nema, odnosno oni koji se prodaju su vrlo stari i trebali su prilagodbu. Tako smo u jednom trenutku čak istraživali na inozemnom tržištu, no onda se otvorila prilika da ga kupimo ovdje. Bio je to stroj koji je neko vrijeme stajao, dio funkcija je bio u kvaru, tako da ga je trebalo obnoviti i osmisliti rješenja za ono što je meni trebalo u proizvodnji, što je opet bilo teško jer danas više nemate strojara koji znaju održavati te strojeve. Tako smo dio vremena potrošili na potragu za majstorima, električarima i strojarima, koji su se mogli uhvatiti ukoštac s tim - priča Ivana. Svaki novi kvar stroja za nju je novi izazov, kaže, a posebna je briga mogućnost da jednog dana stane i ne bude se mogao popraviti.
- Ne znam što bih u takvoj situaciji, jer tih strojeva uglavnom više nema, a ako ga i nađete, onda su tako skupi da nisam sigurna da bih si ga mogla priuštiti - nastavlja Ivana. Dodaje kako je u vrijeme kad je počinjala bilo nešto lakše nabaviti pređu, odnosno konac od kojega tka svoje tkanine, no kako tekstilna industrija svuda u svijetu pomalo gubi dah, i to danas postaje sve teže.
- Zasad se još snalazim uglavnom na europskom tržištu, no ne znam kako ću ako se ponuda ugasi. Bilo bi preskupo nabavljati konac u relativno malim količinama koje su meni potrebne iz dalekih zemalja. Tako cijelo vrijeme radim uz dozu brige oko toga da bih mogla doći u situaciju da ne mogu dalje bez većih ulaganja u stroj i nabavu. No još uvijek se ne bih mijenjala za neki sigurniji posao - otkriva nam Ivana. Lani je, kaže, čak i odbila priliku koja joj se otvorila, jer vjeruje da se ništa ne može mjeriti s osjećajem kad u nekoj staroj knjizi, ili na nečijem tavanu, pronađe neki novi motiv s narodne nošnje koji treba prenijeti na tkaninu i onog osjećaja nakon nekoliko dana da je - uspjela u tome.
- Izgleda jednostavno, no kako ja radim na stroju koji nema računalnu prilagodbu funkcija, tako sve, zapravo, treba 'naštimati' ručno. Postoje neka ograničenja na stroju, pa često nije lako 'preslikati' motiv na tkaninu i dogodi se da više puta pokušavamo i dorađujemo detalje. Tako nikad ne znamo što ćemo dobiti i ponekad idemo ispočetka uz milijun prepravljanja, ali to uzbuđenje oko toga što ću na stroju dobiti i onaj trenutak kad nakon tjedan dana napokon dobijete uzorak koji želite, to se ne da opisati - govori Ivana. To stvaranje - od potrage za novim motivima do toga da ih vidi na tkanini - i danas jednako kao i na početku ispunjava njeno srce i dušu, pa tako uživa i u ostatku posla koji također obavlja sama - od komercijale do marketinga. I već pet godina opstaje na tržištu, donedavno zahvaljujući ponajviše potražnji kulturno umjetničkih društava koje traže tkanine za nošnje, ugostitelja kojima trebaju stolnjaci i zavjese te suvenirnica.
- Lani sam počela razmišljati o tome da zaposlim jednu osobu koja bi mi pomagala, došla sam do toga da bih si to možda mogla priuštiti, kako bih mogla razvijati maloprodaju, no onda je pandemija korona virusa sve promijenila. S jedne strane, morala sam odustati od zapošljavanja, a pomalo su otpadale veće narudžbe, tako da sam se jednostavno morala okrenuti razvoju maloprodaje i on-line shopa. Dakle, pandemija je donijela probleme, ali me natjerala da se okrenem nečemu čemu se ranije jednostavno nisam stigla posvetiti i pokazalo se da je to dobro - kaže Ivana.
Razbija stereotop da tatav motiv vole samo bake
Naime, pokazalo se da postoji interes ljudi za tkaninama s tradicijskim motivom koja je malo prilagođena modernom vremenu te da je dobro razvijati posao u tom pravcu. Ljudi vole imati stolnjak ili nadstolnjak koji ih može podsjećati na one koje su istkale njihove bake, a opet - dovoljno je moderan da ga mogu uklopiti u svom interijeru. Tako danas, uz stolnjake i nadstolnjake od klasične crvene tkanine, dobro idu i oni u drugim bojama, primjerice sivoj, ili oni sa zlatnim vezom. I pomalo se razbija onaj stereotip da takve motive vole samo bake.
- Jako sam ponosna na to da kroz svoj posao mogu raditi i na očuvanju te naše lijepe i neizmjerno bogate tradicije. Najsretnija sam kad mogu istraživati narodne nošnje nekog kraja i svaki puta se oduševim time koliko je to bogatstvo, jer kad pronađete neki motiv, pokaže se da svako selo ima i neke dodatne detalje koje je na njega apliciralo. Sretna sam što imam priliku raditi na očuvanju tog bogatstva i kroz svoj posao ljudima pružiti priliku da dođu do nečega što godinama mogu koristiti i tako se podsjećati na to naše veliko bogatstvo – priča Ivana. Posebno je ponosna i na kvalitetu proizvoda, od koje ne želi odstupiti, iako bi time možda pojeftinila proizvodnju, te stvorila više prilike za prodaju.
- Nije baš pametno, ali mene zapravo razveseli kad nazovem neki restoran i ponudim im novu opremu, a oni mi kažu da još koriste stolnjake i nadstolnjake koje su nabavili prije 15-ak godina, dok je tata radio i još su zadovoljni njima. Ne želim napraviti korak unazad, jer je riječ o proizvodima koje će netko možda kupiti kao poklon, djeci ili unucima, pa oni jednostavno moraju trajati dugo, da svjedoče o bogatstvu tradicije koju imamo - zaključuje Ivana.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
