istraživanjima se u prošlosti nije uvijek etički pristupalo. Eksperimenti na ljudima, posebno marginaliziranim skupinama, poput siročadi su imali posljedice na psihu djece do kraja njihovog života
UZ ODOBRENJE AKADEMSKE ZAJEDNICE
Čudovišna studija: Eksperiment bez etičke odgovornosti imao je dugotrajne posljedice na siročad
Psiholozi i znanstvenici često se bave svojim poslom kako bi čovječanstvu stvorili bolje uvjete života. Svojim pokusima i neumornim radom nadaju se da će otkriti informacije koje će izliječiti bolesti, otkriti korijen određenih poremećaja i poboljšati opće zdravlje stanovništva.
S obzirom na to, istraživanjima se u prošlosti nije uvijek pristupalo na najbolji način. Eksperimenti na ljudima, posebno onima u marginaliziranim skupinama, često su prelazili etičke granice.
Jedan od najpoznatijih eksperimenata prelaska te etičke linije je 'Čudovišna studija' ('The Monster Study'). Ne naziva se tako jer uključuje bilo kakva čudovišta - ali je prijetilo uništavanjem ugleda psihologa koji je vodio istraživanje i čudovišni eksperiment iza njega. Ideja je bila toliko zastrašujuća kolegama psiholozima da su rezultati godinama bili skrivani.
Što je 'Čudovišna studija'?
'Čudovišno istraživanje' proveo je dr. Wendell Johnson. Johnson je bio logoped i želio je znati više o tome zašto se kod pojedine djece pojavljuje mucanje. On je razvio Monster Study kako bi provjerio nije li mucanje posljedica biologije, već naučenog ponašanja.
Kada je provedena 'Čudovišna studija'?
Doktor Johnson proveo je eksperiment davne 1936. godine na Sveučilištu u Iowi. Etici nisu dali prioritet kao što je to danas u psihologiji i znanstvenim eksperimentima. Da je ovaj eksperiment bio predložen ovih dana, istraživač bi možda bio zaustavljen prije nego što bi istraživanje uopće započelo.
Što se dogodilo?
Johnson je odabrao 22 siročadi kao sudionike za 'Monster Study'. Dio siročadi je imalo problema s mucanjem, a dio je normalno govorilo za svoju dob.
Siročad su podijeljena u dvije skupine, u kojima se podjednako nalazilo djece koja mucaju i koja ne mucaju. Jedna od tih grupa bila je označena kao 'normalni govornici'. Ostali su označeni kao 'mucači'. Tijekom eksperimenta djecu se tretiralo prema tome u kojoj su skupini ('normalni' ili 'mucači'), bez obzira jesu li mucali ili ne.
Johnsonov tim sastajao se s djecom svakih nekoliko tjedana tijekom pet mjeseci kako bi 'procijenio' njihov govor. Djeca u 'normalnoj' skupini pohvaljena su zbog svoje sposobnosti dobrog govora, čak i ako su zapravo mucala ili su imala problema s govorom. Djeci u grupi koja 'mucaju' rečeno je da loše govore, piše Practical Psychology.
U jesen 1938. Wendell Johnson je regrutirao jednu od svojih diplomiranih studentica kliničke psihologije, 22-godišnju Mary Tudor, koja je bila strastvena, ali plašljiva, da se pridruži eksperimentu. Trebala je proučiti hoće li govorenje djeci koja ne mucaju da mucaju stvoriti probleme u govoru. Može li djecu dovesti do toga da stvore problem mucanja? Sveučilište je imalo stalni istraživački odnos sa sirotištem u Davenportu u Iowi, pa je Johnson predložio da tamo radi na istraživanju.
Johnson nije samo pokušavala izazvati mucanje kod zdrave djece, također je pokušavala vidjeti hoće li poticanje na bolji govor pomoći djeci koja mucaju da 'normalno' progovore. Tudor i još pet studenata koji su pristali služiti kao suci slušali su svako dijete kako govori, ocijenili su ih na ljestvici od 1 (loše) do 5 (tečno) i složili se sa školskom ocjenom.
- Nespreman za razgovor, ali jasno pokazuje problem mucanja - napisao je jedan od studenata prilikom ocjenjivanja djeteta i njegovog govora.
- Napetost, odugovlačenje, eksplozivnost, ponavljanje. To je sve kod mucavca - napisao je drugi.
Johnson je napisala da 'vjeruje da će se s vremenom djeca oporaviti, ali da su istraživači na njih ostavili trajni 'dojam''.
Bila je u pravu.
U svojoj je disertaciji izvijestila da je razgovarala s djecom koja mucaju i kojima je govorila da zapravo ne mucaju te ih poticala izjavama poput: 'Prerast ćeš to (mucanje), pa ćeš moći govoriti puno bolje nego što sad govoriš... Ne obraćaj pažnju na ono što drugi govore o tvojim govornim sposobnostima jer nesumnjivo ne shvaćaju da je ovo samo faza - napisala je.
- Osoblje je zaključilo da imaš velikih problema s govorom... Imaš mnoge simptome djeteta koje počinje mucati. Svaki put kad osjetiš da ćeš zamucati, moraš odmah prestati govoriti - govorila je djeci koja su stavljena u grupu 'mucača' a koja nisu imala problem s mucanjem.
- Koristi svoju snagu volje... Učini sve da spriječiš mucanje... Nikada nemoj govoriti ako to ne radiš kako treba. Vidiš kako (ime djeteta u sirotištu koje je teško mucalo) muca, zar ne? Pa, nesumnjivo je započelo na isti način - nastavljala je.
Nakon drugog sastanka s petogodišnjom Normom Jean Pugh, Tudor je napisala: 'Bilo ju je jako teško natjerati da progovori, iako je prije mjesec dana govorila vrlo slobodno. Još jedna u grupi, devetogodišnjakinja Betty Romp praktički odbija razgovarati', piše New York Times.
- Hazel Potter, 15 godina, najstarija u svojoj skupini, postala je puno svjesnija sebe i manje govori nego prije - primijetila je Tudor.
Rezultati 'Čudovišne studije'
Djeca koja su označena kao 'normalna' nisu bila uvelike pogođena pohvalama istraživača. A poboljšanje govora je primijećeno samo kod jednog djeteta iz ove grupe koje je mucalo.
Djeca u grupi 'mucača' su prošla puno gore. Upamtite, nisu sva ta djeca zapravo imala problema s mucanjem - samo im je rečeno da ga imaju. Od šestero djece koja su kažnjavana zbog nepostojećih problema s mucanjem, petero je razvilo govorne probleme. Izvještaji pokazuju da su se ta djeca povukla, a neka su potpuno prestala govoriti. Tad su djeca imala samo pet godina.
Studija je nastala s najboljim namjerama. Johnson i njegovi kolege sa Sveučilišta Iowa često su provodili istraživanja na sebi i voljnim odraslim ispitanicima u ime pronalaska lijeka za mucanje.
No dio istraživača koji su sudjelovali u eksperimentu su bili zabrinuti da upotreba siročadi prelazi etičke granice. Johnson nije bio jedina osoba koja je provodila studije na marginaliziranim skupinama u ime znanosti - nacisti su radili istu stvar u Njemačkoj. Zbog etičkih problema s izborom siročadi nad kojima je eksperiment proveden, rezultati studije nikad nisu objavljeni.
Utjecaj studije
Čak je i 1930-ih godina 'čudovišna studija' za mnoge prelazila etičku granicu. Korištenje siročadi kao ispitanika je bilo neprihvatljivo. Čak ni osoblje sirotišta nije bilo svjesno što se doista događa. Nakon kraja eksperimenta pokazalo se da djeca koja su imala problem s mucanjem, koji često s godinama sam nestane, kasnije patila od psihološkim trauma. Istraživači su znali da je to mogućnost.
Ispitanici nisu znali da su dio istraživanja čak šezdeset godina nakon što se to dogodilo. Nekolicina studenata patologije govora sa Sveučilišta Iowa saznalo za studiju nakon što je objavljena. Podaci su bili korisni jer nitko u to vrijeme nije prikupio toliko podataka o mucanju i njegovom porijeklu. Ali premisa studije bila je toliko zastrašujuća da su joj studenti dali nadimak 'Čudovišna studija'.
Javnost je saznala za ovaj etički nemoralan eksperiment tek 2001. godine kad je The San Jose Mercury News objavio niz članaka o studiji i komentara logopeda. Dok su neki tvrdili da je eksperiment prešao mnoge etičke granice, drugi su tvrdili da je taj način istraživanja samo rezultat svog vremena. Neki su priznali važnost podataka, dok su drugi rekli da nisu došli do pravih zaključaka.
U tom trenutku Wendell Johnson je bio mrtav više od 30 godina. Sveučilište u Iowi uputilo je službenu ispriku za studiju. Kako je sve to postalo nacionalna vijest, ispitanici su počeli doznavati istinu o tome što im se dogodilo.
Tužba
Siročad, tad već stari ljudi, su tražili pravdu. Početkom 2000-ih, troje ispitanika iz skupine 'mucača' tužilo je Sveučilište u Iowi zbog emocionalnog stresa i lažnog predstavljanja. U tužbu su se uključili i potomci ostala tri djeteta koja su bila u grupi 'mucača'.
Tužitelji su tvrdili da je utjecaj studije imao trajan utjecaj na njihov život. jedan od tužitelja je čak izjavio da cijeli život zbog toga 'mrzi govoriti'. Druga tužiteljica, koja kaže da sad ima dobar život, rekla je da nije imala mnogo prijatelja u sirotištu dijelom zato što je bila tako tiha i povučena nakon eksperimenta.
Pobijedili su u nagodbi, a Sveučilište u Iowi platilo je više od milijun dolara žrtvama i njihovim nasljednicima.
Važnost i ozloglašenost 'Čudovišne studije'
Ovu studiju nikada ne bi trebalo ponoviti, ali ni gurnuti pod tepih. Ona je važna lekcija o transparentnosti i pristanku sudjelovanja u eksperimentima. Čak i 60 godina kasnije, važno je govoriti o Studiji čudovišta, zašto je bilo pogrešno provesti ju te kako se psihologija razvila u znanost koja je pod utjecajem etičkih granica.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
