Branko Đurić Đuro: Ni godine, ni uspjeh nisu me promijenili

Za sarajevskog glumca sa slovenskom adresom Branka Đurića (51) kad je posao u pitanju - nema predaha. Jedan od nekoliko filmova koje je snimio prošle godine je i novi film Dragana Bjelogrlića “Montevideo, vidimo, se”. Oda je to nogometnoj generaciji koja je na Prvom svjetskom prvenstvu u Montevideu osvojenim trećim mjestom postigla povijesni uspjeh.  A Đuro, priznaje, nije među vatrenim obožavateljima tog sporta:

- Posljednji put sam išao na utakmicu 1974. godine, vodio me djed. Mislim da sport danas često budi neke nepotrebne emocije koje nadilaze ljubav prema svom klubu i potiču mržnju prema tuđemu. Zato ne volim natjecanja, iako sam svjestan da ljudi oduvijek žele ‘kruha i igara’ - priča. I ovaj je film, kao i mnogi prije, podrazumijevao njegov odlazak od kuće. Često, priznaje, bude trenutaka kad mu se ne ide od kuće. Najradije bih svaki trenutak provodio sa svojom obitelji, ali si taj luksuz, iskreno će, ne može dopustiti.

- U opisu mog posla je putovati pa zato to kompenziram tako da, kad je moguće, sa sobom vodim nekoga od svojih najbližih. Djeca su često sa mnom na snimanju, a najsretniji sam kad ja i supruga Tanja (45) zaigramo u istom filmu. Zadnji put smo mjesec dana skupa snimali u Sankt Petersburgu neki talijanski film i bilo je nezaboravno - govori.

Roditeljski posao fascinirao je i njihove kćeri Zalu (17) i Elu (8) koje bi rado postale glumice, a i Brankov sin Filip (23) iz prvog braka ima umjetničku dušu. 

- Filip je zavolio fotografiju i sada je studira. Zali i Eli pokušavam objasniti da je samo jedno zanimanje teže od glumca. To je - glumica. Bojim se da mi kod Zale neće poći za rukom uvjeriti je u to jer se već priprema da ovo ljeto u New Yorku upiše školu glume - kaže. 

Djeca se ponose i majčinim i očevim ostvarenjima, a u kultnoj “Top listi nadrealista“ ne vide “starinski” humor. Đurić kaže kako im nikad ne bi nametao vlastiti smisao za humor ili umjetnost. 

- Sami biraju što im se sviđa, a ja budem sretan kad u njihovu play-listu zaluta i koja od mojih kreacija. No ne bih ni humor ni umjetnost dijelio na starinski i moderan. Iako se ne želim uspoređivati s veličinama kakav je bio Chaplin, ja i danas u njemu vidim suvremenog autora. Njegovi filmovi nikada neće biti starinski - govori. Iako iza sebe ima niz zapaženih filmova, svaki novi projekt radi kao da mu je prvi. “Naša mala klinika”, “Ničija zemlja”, “Kajmak i marmelada”, “Dom za vešanje”, “U zemlji krvi i meda”..., projekti su koje potpisuje kao glumac, autor ili redatelj, a uspjeh ga ipak nije uljuljkao. Nije tip glumca koji će kad pogleda film u njemu grčevito tražiti pogreške, ali iz svakog pregledavanja, kaže, nešto nauči. 

- Nitko se ne može pretplatiti na uspjeh. Uvijek radim kao da mi je prvi put, s jednakim žarom, inače ne bi imalo smisla baviti se ovim poslom. Ne poznajem glumca koji je potpuno zadovoljan kad vidi svoj film. Koliko god dobro napraviš ulogu, uvijek bude nešto što bih volio promijeniti - kaže. Đurićev umjetnički opus je impresivan. Piše, glumi, režira, svira, pjeva... Trenuci samo za njega, kažu, ne trebaju mu jer bez svih segmenata posla svoj život ne može ni zamisliti. 

- Kad ne bih volio sve to, ne bih se ni bavio tim poslovima. Možda izgledam kao neki ambiciozni kreten ili radoholičar, ali ja stvarno uživam u svemu tome - otkriva. Ipak, postoje i mjesta izvan njegova posla na kojima rado puni baterije. Ništa mu nije ljepše nego obitelj ljeti smjestiti na brod pa ploviti Jadranom. Nema, kaže, boljeg punjača i dosad ga, dodaje, nikada nije iznevjerio. U njegovu životu, govori, nema ni tuge ni većih briga. Jedino što ga može rastužiti su ljudska glupost i netolerancija.  Kad god mogu, Zala i Filip dođu poslušati tatu i njegov bend Bombaj štampa. Vole njegovu glazbu, a Ela je, priča Đurić, još premala, pa je za koncertne užitke još zakinuta.

- Nadam se da će im se uskoro i ona priključiti - smješka se. Iako bend postoji od 1982. godine, nastupi su im sve rjeđi. Đurić kaže kako je to stoga što nijedan član benda ne živi isključivo od glazbe. Razlog je to zašto sviraju baš kad im se sviđa, ne trude se prilagođavati trendovima. 

- Sretni smo što možemo svirati tako i još sretniji da imamo publiku koja nas voli. Godišnje odsviramo nekih pet, šest koncerata i to je to - kaže. Iza njega je nekoliko projekata s holivudskim zvijezdama, ali nije fasciniran tom filmskom mekom. Nije među glumcima koji bi pod svaku cijenu u Hollywood.

 - Postoje neka mjesta na kojima se čovjek jednostavno ne osjeća dobro. Neka slaba vibra, slaba karma, to je meni Hollywood. Svi su tamo strašno napeti, ambiciozni, pohlepni pa to ne može vibrirati dobro. Uvijek sam jedva čekao vratiti se nazad. Mnogo više volim raditi u Italiji i evo upravo sada snimam film na Siciliji. Beskrajno uživam u tome. Istina, i sada je to američka ekipa, ali svi su opušteni i nema nikakve slabe energije - govori.

Johna Stockwella, Colina Farrella, Angelinu Jolie i ostalu ekipu s holivudske A-liste ne doživljava drukčije samo zato što su planetarno popularni. Kao i svi, govori, i oni imaju svoje probleme, želje, ciljeve, ideje. No poseban dojam na njega su ostavili baš Angelina Jolie i Brad Pitt. 

- Oduševili su me neposrednošću i jednostavnošću, istim oružjem kojim su me osvojili i drugi, manje poznati prijatelji - kaže. 

Nema problema s novim pogledima na svijet, tehnologijama i svime što nosi novo vrijeme. U njemu, kaže, nema nostalgije za nekadašnjim zdravim izlascima, zafrkancijom. Ne misli da su davno prošle godine bile ljepše i ne čini mu se da se mora nešto posebno snalaziti u ovom vremenu. 

- I ovo je moje vrijeme. Čini mi se da je danas sve nekako lakše i pristupačnije i ne osjećam žal, posebno ne za nekadašnjim izlascima, jer ih ne bih mogao baš nazvati “zdravim”. A dobre je zafrkancije uvijek bilo i uvijek će je biti - kaže. Ne strepi  nad prvim izlascima svojih kćeri, još manje nad njihovim prvim ljubavima. Uživa gledati ih kako rastu i grabe život velikom žlicom. Njihovo odrastanje prati s jednakim zadovoljstvom s kakvim je pratio i odrastanje sina Filipa. Uz njih troje, i supruga, glumica Tanja Ribič, s lakoćom mu izmami osmijeh. I ne treba se zato prisjećati dana kad ju je osvajao.  

- Ona mi uvijek izmami osmijeh - priznaje.  

Godine i uspjeh nisu ga promijenili. Upoznavao je dobre ljude, ali i lukavce. Naučio se i mudrosti i taktičnosti, a zadržao ono najvažnije - iskrenost i široku bosansku dušu. Mudrost, smije se, ne isključuje poznatu bosansku ćud. Možda se je, ističe, promijenio samo izvana. Iznutra je, priznaje, isti kao kad mu je bilo 17.

Antisportski tip u filmu o nogometu

Već 6. ožujka “Montevideo, vidimo se“ novi film Dragana Bjelogrlića dolazi u hrvatska kina. Priču o sudjelovanju jugoslavenske nogometne reprezentacije na prvom službenom Svjetskom prvenstvu u Urugvaju, 1930. godine dosad je širom Srbije pogledalo više od 90.000 ljudi. Nastavak je to filma “Montevideo, Bog te video“ i zgoda Tirketa, Moše, Milutinca, malog Stanoja, Bože Dunstera... s priprema za Svjetsko prvenstvo. Sarajevski glumac Branko Đurić (51) također briljira u filmu i smatra da će nastavak biti još čarobniji od prvog. Za razliku od navijačke i igračke euforije kojom odišu oba filma, Đurić kaže da je antisportski tip.

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake srijede besplatno ekskluzivno uz 24sata!