Branko Matutinović: Mojih 45 najljepših godina na televiziji

Svaka repriza serija iz sedamdesetih, svaki intervju s tada popularnim glumcima ili pjevačima, umirovljenom producentu HRT-a izmami smiješak. Branko Matutinović 45 godina kao organizator ili glavni producent brinuo se o svakom detalju serije, filma ili udarnih zabavnih projekata. 

Nepunih pet desetljeća rada pamti po lijepim radnim i privatnim situacijama, iako je bilo i problematičnih, kada je hitno trebalo rješavati probleme produkcije, tražiti alternativne objekte, riješiti zauzetost glumca, kašnjenje prijevoznog sredstva i slično. Iza njega je mnogo velikih projekata među kojima rado ističe serije “Marija”, “Mačak pod šljemom”, “Velo misto” te glavne projekte Zabavnog programa “Jugoviziju” u Zadru, “Doru”, “Porin”... Prisjeća se i pobjede Emilije Kokić i grupe Rive s pjesmom “Rock me” u Loussanei 1989. 

- Čudna situacija, zamalo smo bili diskvalificirani, međutim šef delegacije Silvije Hum pravodobno je reagirao, a ta je priča rezultirala pobjedom. Pamtim doček u Zagrebu, razmišljanja o pravoj Euroviziji u Zagrebu sljedeće godine i “Jugoviziju” u Zadru - govori. 

Tijekom svih godina bio je omiljeni producent HRT-a, a tajna njegova uspjeha je, kaže, samo u ljubavi prema poslu. Kao da je bilo jučer sjeća se dana kad je prije 45 godina ušao u zgradu HRT-a. Ondašnjem direktoru scenografije Dušku Jeričeviću doveo ga je profesor Raukar. 

U tom je TV odjelu nosio kulise, pomagao rekviziterima, garderobi. Zanat je počeo peći od osnovnog produkcijskog segmenta, scenografije, jer se na nečemu, smije se, mora početi snimati. Potom je počeo pomagati u organizaciji i došao do onda vodećih ljudi produkcije Željka Sablića i Ade Perić. Radio je i kao organizator u Sportskoj redakciji koju su tada vodili Milka Babović i Mladen Delić, Dječjoj redakciji s Mladenom  Bjažićem, u Dramskom programu na snimanju mnogobrojnih TV drama. 

Krunom karijere smatra produkciju kultne serije “Velo misto” s Joakimom Marušićem, što je za ono vrijeme bio velik zalogaj. Radilo se, dodaje, o minutaži 15 igranih filmova, s bezbroj glumaca, stilskim kostimima, zahtjevnim šminkama, perikama, građenjem Voćnog trga u Domu sportova, raznim lokacijama. Glumci su podnijeli velike napore, kako na samim snimanjima kroz velike transformacije likova, putovanjima...

- Glumicu Vlastu Knezović, nakon predstave u Gavelli vozač je cijelu noć vozio do Trogira gdje ju je čekao gliser za Šoltu. Šminkala se dva sata, snimala i potom se vraćala gliserom u Resnik. Od tamo je avionom išla u Zagreb na večernju predstavu. I tako nekoliko puta tijekom godinu dana snimanja. Dvadestak puta smo morali iznajmiti avion jer se termini Aljoše Vučkovića, Milana Štrljića, Špire Guberine, Borisa Buzančića i drugih glumaca u teatrima nisu mogli uskladiti s planovima snimanja. 

Bilo je jako teško i zato što su scenarist Miljenko Smoje i redatelj Marušić mnogo puta dopisivali nove scene, tako da nekad nismo znali što ćemo sutra snimati. Ipak kad je serija krenula i s oduševljenjem bila prihvaćena, zaboravili smo na sav napor. 

I naš oskarovac Branko Lustig  mi je jednom prilikom rekao: ‘Trebalo je to moći završiti’. To mi je bio najveći kompliment za taj posao. Tijekom bogate karijere nikad nije radio razliku između glumaca i pjevača. Bez obzira na to sviđali mu se ili ne, imali zvjezdani status ili ne, svima je pristupao jednako profesionalno. I pjevači i glumci, kaže, većinom su dragi i jednostavni ljudi, svjesni da će im ekipa pomoći što lakše obaviti snimanje. 

- Kad sam putovao s Doris u daleki Bergen (Norveška), došli smo kasno. Izlazili smo iz aviona i jedan tamnokosi momak nas je čekao i nakon rukovanja upitao: ‘A gdje su artisti?’. ‘Dragi kolega, nisam doveo cirkus nego pjevače’ - rekao sam mu. 

Početkom devedesetih radio je koncert Moja domovina, koncert Placida Dominga u Splitu, doček predsjednika Clintona na zagrebačkom Plesu. Upravo je Placido Domingo na njega ostavio snažan dojam. Zbog njegova su ga nastupa vratili s godišnjeg odmora. 

- Bio sam u rodnom Zaostrogu s djecom i mamom, a supruga je zbog posla ostala u Zagrebu. Baka je preuzela djecu, ali morao sam joj obećati da će dobiti potpisanu sliku Dominga kojeg je obožavala. Dvadesetak sam dana radio taj projekt, bio sam na probama, stankama, večerama tijekom Domingova tri dana boravka u Splitu. Pratio sam svjetskog tenora velike karizme i uvjerio se u jednostavnost njega i supruge mu Marte, inače dirigentice. Dobio sam i Domingovu potpisanu sliku za moju mamu. Mama je, nažalost, otišla, a slika je u Zaostrogu ostala, kao uspomena na taj lijep događaj - priča Matutinović. 

Svjesna njegovih obveza na poslu, supruga Katica ga je, ističe, htjela rasteretiti. Normalno su živjeli svoj život, razumjela je njegov posao i česta putovanja, izbivanja od kuće. Zahvaljujući njoj bez ikakvih se opterećenja mogao posvetiti obvezama na poslu. No, kako su se projekti nizali, gomilao se i stres, a Matutinović obolio. Nije tada, smije se, bilo modernih načina rješavanja stresa. Samo dobro društvo u stankama ili nakon snimanja, a sve bi se opet svelo na razgovore o poslu. Opustio bi se tek u okrilju obitelji, u toplini svog doma. Trenuci su to o kojima nerado govori, ali u kojima se i uvjerio koliko ga ljudi vole. 

- Svi su nazivali, htjeli pomoći pa ponekad nisam znao čiji savjet prihvatiti. Uvijek će ti ljudi ostati u mojim mislima. Bio sam im silno zahvalan na javljanju, na želji da učine sve što je u njihovoj moći.

Pobjednička grupa zamalo je bila diskvalificirana

Pobjedu Emilije Kokić i grupe Riva s pjesmom “Rock me” u Loussanei na Euroviziji Branko pamti po jednoj čudnoj situaciji. 

– Zamalo smo bili diskvalificirani, međutim šef delegacije Silvije Hum pravodobno je reagirao, a ta je priča rezultirala pobjedom. I danas pamtim taj nezaboravan doček u Zagrebu... 

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake srijede besplatno ekskluzivno uz 24sata!