Biciklom po Hrvatskoj: Našli smo se na teritoriju vukopasa

Putovanje biciklom ponekad je naporno. Dugačke uzbrdice, vrućina, lošija prehrana, uvijek pretežak bicikl i sve bolnije upale mišića, faktori su koji svaki dan čine izazovnijim od prethodnog. No takav način upoznavanja svijeta stvar je osobnog izbora i cijena slobode koju moramo pošteno zavrijediti. Svaku radost, prekrasan pogled, nova iskustva koja stječemo putem, platili smo vlastitom energijom, ne šteteći nikome, i na to sam na kraju dana, koliko god težak bio, ipak ponosna.

Marin Bukljaš

Ulaskom u Liku dogodio mi se jedan od takvih dana. Blagi, ali nepregledni nagibi iscrpili su me do krajnjih granica. Bicikl je djelovao sve težim, a ja sve slabija i svakim okretajem pedale sve sam manje vjerovala u svoju snagu koja me polako napuštala. Ipak, negdje daleko u svijesti znala sam da ću za sav trud biti nagrađena.

Ovog puta nagrada je bila kampiranje u veličanstvenom Krbavskom polju koje je bilo poprište krvave Krbavske bitke 9. rujna 1493. godine, a koja se smatra početkom stogodišnjeg hrvatsko-osmanskog rata. Neopisiv je osjećaj biti na takvom mjestu, okružen planinskim brdima kao jedinim živućim svjedocima bitke u kojoj se borilo oko 20 000 vojnika s obje strane, a oko 10 000 hrvatskih vojnika palo je pod teško oklopljenom osmanlijskom vojskom na konjima.

Marina i Evu možete pratiti i na stranici My Friend Bike.

Ostavljajući Krbavsko polje iza sebe, počeli smo se pripremati za još jedan veliki izazov: uspon na Velebit. Ni ne sluteći da nas najveća prepreka čeka na njegovom vrhu. Tek prije nekoliko godina savladala sam strah od divovske planine i njenih cesta vozeći se sa Mravom u kombiju. Prijašnji prelasci završavali su mojim suzama u panici od dubokih ponora i oštrih serpentina.

Začudo, uspon na južnu stranu Velebita trajao je svega dva sata. No gorostasna planina ipak nam nije dozvolila da predugo uživamo u euforiji prelaska biciklom moje prve prave planine. Odmarajući se pedesetak metara od ceste na livadi, primijetili smo oštar pogled usmjeren prema nama. Nekoliko sekundi trebalo nam je da shvatimo što nas vreba, a kada se crna zvijer približila, nije bilo sumnje.

Otprije smo znali da mještani često križaju pse i vukove za čuvanje ovaca, a kada shvate da takva mješavina i dalje ima zvjerski nagon vuka, jednostavno je puste u divljinu. Našli smo se na teritoriju vukopsa.. Okruživao nas je prilazeći nam sa svih strana jasno nam dajući do znanja tko ovdje vodi glavnu riječ. Marin je imao dovoljno lucidnosti da ga snimi kamerom za film koji snimamo. U trenutku kada smo se oprezno počeli udaljavati, on nam je dolazio sve bliže.

Gurajući bicikl na uzbrdici prema cesti, zapela sam za kamen,  okrenula se i vidjela da mi se približio na manje od tri metra udaljenosti. Kotač je propao u zemlju i imala sam tek dovoljno snage da sebe i bicikl držim uspravnima. I Marinu i meni bilo je jasno da je pitanje sekunde kada će me u jednom skoku napasti. Brzom reakcijom, po prvi puta na našim putovanjima, iskoristili smo sredstvo za samoobranu.

Pitam se što bi bilo da nismo imali dva pepper spreja kojima smo ga uspjeli nakratko otjerati. Dolaska na cestu se ne sjećam od šoka. Samo znam da smo Marin i ja odradili savršenu koordinaciju bijega bez riječi. Napokon se domogavši ceste, bez osvrtanja, vozili smo najvećom mogućom brzinom sljedećih desetak kilometara nizbrdo kako bismo bili sigurni da nam nije za petama.

Kada smo napokon stali, između nas se stvorio nov, nadograđen odnos, pun još većeg poštovanja i ljubavi. U tom trenutku bili smo najsretniji ljudi na svijetu zato što smo živi i jer nas panika i strah nisu blokirali. Iako svjesni kolika nas je opasnost snašla, odlučili smo uzeti najbolje od te situacije. Doista, kada si u strahu za goli život, ostali strahovi nestaju. Moćni Velebit pokazao nam je kakve prijetnje skriva iza svoje prekrasne prirodne kulise.

Hrabro okrećući pedale, polako smo nastavljali svoj put prema jugu. Na sigurnoj udaljenosti, četrdesetak kilometara dalje, nalazila se Kninska tvrđava, ponos Kninskog kraja. Tvrđava se počela graditi u 9. stoljeću za vrijeme starohrvatske države. Pojedini hrvatski kraljevi su u Kninu imali povremeno prijestolnicu, dok je kralj Dmitar Zvonimir imao stalnu.

Tvrđava spada među najveće hrvatske fortifikacijske spomenike i druga je po veličini vojna fortifikacija u Europi te je izuzetno sačuvana u svim svojim dijelovima. Tijekom stoljeća, svaki novi gospodar tvrđave gradio je, rušio i dograđivao njene zidine i bedeme onako kako su to zahtijevala suvremena pravila ratne tehnike, a svoj današnji izgled tvrđava je dobila za vladavine Venecije.

Pogledajte video:

Pokretanje videa...

00:41

Marin Bukljaš | Video: Marin Bukljaš

Putovanje su omogućili Mrav , DSG te Peloton biciklistički centar Ortlieb.

Vrlo brzo nakon Knina, stigli smo u Drniš - grad čiji se stanovnici diče nadaleko poznatim drniškim pršutom i gradinom poviše centra. Pršut nismo isprobali, no utvrda nas je impresionirala bogatom poviješću. Arheološki ostaci ukazuju da je na njenom mjestu postojalo naselje još u brončanom dobu, a za svoje potrebe Turci u 16. stoljeću nadograđuju postojeću srednjovjekovnu utvrdu.

Nakon što je u 19. stoljeću izgubila svoju obrambenu svrhu, pretvara se u rudnik građevnog kamena koji se raznosio po cijelom drniškom kraju. U blizini utvrde, nalazi se ostatak nekadašnjeg minareta koji svjedoči o jednoj od pet nekadašnjih drniških džamija.

Drniš je bio posljednji kopneni stari grad kojeg smo posjetili. Kao mala djeca veselili smo se prvom pogledu na more iznad Šibenika, a kada smo ugledali tvrđavu svetog Mihovila kako se ponosno uzdiže nad gradom, osjećali smo se kao Indiana Jones koji je otkrio neki zaboravljeni grad. Ispod utvrde izgrađen je najstariji autohtoni hrvatski grad na Jadranu, a sama tvrđava prvotno je služila kao osmatračnica šibenskog zaljeva.

U srednjem vijeku postala je glavna obrambena fortifikacija protiv napada s mora. Očuvanost tvrđave nas se dojmila, no zaključili smo kako je, za naš ukus, unutrašnjost previše modernizirana i obnovljena materijalima koji nisu u skladu sa onim originalnim. Nakon Šibenika zaputili smo se prema Splitu, gdje ćemo se napokon otisnuti od kopna i potragu za starim gradovima nastaviti na otocima.