Namjera braće Grimm nije bila objaviti knjigu narodnih djela, već su željeli ponovno oživjeti njemačku usmenu tradiciju, ali na kraju su izdali zbirku priča koja im je obilježila život
NISU BILE ZA DJECU
Bajke braće Grimm u originalu su bile puno strašnije nego sad
Najpoznatija svjetska zbirka priča za djecu započela je kao akademska kolekcija za stipendiste njemačke kulture za koju su Jacob i Wilhelm Grimm prikupljali podatke o narodnom folkloru, istraživali pisane tragove, ali i zapisivali usmenu predaju. Neki kažu da su bili potaknuti nacionalizmom u turbulentnim godinama utjecaja napoleonskih ratova na politiku i društvo u periodu od 1803. do 1815. godine.
U njihovoj zbirci njemačkih narodnih djela 1812. godine pojavljuje se, između ostalih, i priča o Pepeljuzi, a njezini detalji su sve samo ne bajkovita priča za djecu kakvu poznajemo danas.
POGLEDAJTE VIDEO O HRVATSKIM BAJKOPRIČALICAMA:
Pokretanje videa...
02:13
Prema braći Grimm, heroina se zove Aschenputtel, a njezine želje ne ostvaruje vila sa čarobnim štapićem, već stablo lješnjaka koja raste na majčinom grobu, a zalijeva ga suzama. Kada princ dođe pronaći nježnu nogu njegove buduće princeze koja će odgovarati jedinstvenoj papučici, ne staklenoj, već zlatnoj, polusestre si odrežu dijelove stopala ne bi li ih ugurale u papučicu - jedna odreže palac, a druga dio pete. Na kraju ove priče 'Pepeljuga' se vjenča s princem, a na vjenčanju se pojave dvije bijele ptice koje njezinim sestrama kljunovima iskopaju oči.
Priče nalik onoj o Pepeljuzi pojavile su se diljem svijeta. Na primjer, prepričavale su se i u drevnoj Kini i u starom Egiptu. Pojedinosti u priči mijenjaju se ovisno o kulturnom podrijetlu pripovjedača. U Egiptu su joj papuče od crvene kože, dok je u zapadnoj Indiji predmet koji se transformira - kruh, ne bundeva.
Obitelj im je naglo postala siromašna
Poput Pepeljuge i mnogih likova iz njihovih priča, tako je i priča o djetinjstvu dvojice braće upečatljiva. Između njih je godinu dana razlike, a rodili su se u Hanauu, državi Svetog rimskog carstva Hesse-Kassel (danas je to područje blizu Frankfurta. Jacob je bio stariji, a 1796. godine, kratko nakon što je navršio 11 godina, njihov otac je naglo preminuo od upale pluća. Do tada je njihova obitelj sa šestero djece pripadala srednjoj klasi, no nakon njegove smrti, našli su se u siromaštvu.
Dvije godine kasnije Jacob i Wilhelm otišli su od kuće da bi išli u srednju školu u Kasselu, što je zapravo bila velika privilegija koju im je financijski omogućila njihova teta. Braća ovu priliku nisu željela propustiti pa su marljivo učila i po 12 sati dnevno.
Nakon što je diplomirao 1802. godine, Jacob se preselio u Marburg kako bi tamo na sveučilištu studirao i napravio karijeru kao njihov otac u području prava i državne službe. Za godinu dana za njim je došao i Wilhelm. Većina studenata na sveučilištu dolazila je iz imućnijih obitelji koje su im plaćale školarinu, ali braća nisu bila te sreće. Školarinu su morali plaćati sami, što se pokazalo dobrim životnim okolnostima, pričali su kasnije. Jacob je u svojoj autobiografiji napisao: 'Oskudica potiče osobu na marljivost i rad.'
Obojica su tijekom studiranja bila fascinirana marljivim narodom čije će priče kasnije sakupljati i čuvati, a što je u konačnici obilježilo njihov kasniji život.
Pronalaženje narodnih priča
Friedrich Karl von Savigny, profesor na Sveučilištu u Marburgu, probudio je u Jacobu i Wilhelmu interes za njemačku povijest i književnost te novo polje filologije, proučavanje jezika u povijesnim tekstovima. Savigny je uveo braću u akademski krug prijatelja i poznanika, njemačkih pisaca i i filozofa koji su pozivali na ponovno otkrivanje i očuvanje narodne poezije.
Jakob je 1805. godine radio kao Savignyjev pomoćnik u Parizu gdje je prikupljao dokumente o njemačkim običajima, zakonu i literaturi. Tijekom tog perioda jednom je prilikom poslao bratu Wilhelmu pismo u kojemu mu je otkrio svoju silnu želju da život posveti proučavanju njemačke književne povijesti.
Braća su kasnije piscima Clemensu Brentanu i Achimi von Arnimu pomagali u potrazi za tekstovima o narodnim običajima po starim knjigama, no usredotočili su se i na usmenu predaju te marljivo bilježili što im je netko ispričao. Većina tih pripovjedača usmene tradicije bile su žene, a među njima se isticala Dorothea Wild koja je kasnije postala Wilhelmova supruga.
Još jedna žena jako je utjecala na rad braće Grimm i doprinijela njihovoj kolekciji. Bila je to Dorothea Pierson Viehmann čiji je otac imao u to doba vrlo popularnu gostionicu u Kasselu. Tamo su čuli i bilježili brojne priče putnika koji su zalazili u gostionicu.
Izdavanje vlastite zbirke 1812. godine
Na kraju su se stvari posložile tako da Clemens Brentan nije iskoristio 54 priče koje su mu Jakob i Wilhelm poslali 1810. godine, ali Achim von Arnim ih je pozvao da objave vlastitu zbirku, što su braća i učinila dvije godine kasnije. 'Pripovijetke za djecu i domaćinstvo' nisu odmah postale popularne, no usprkos tome, njihove kasnije objave filoloških otkrića, dva sveska njemačkih legendi i jedna rana povijest njemačke književnosti, učvrstili su njihov ugled kao inovativnih znanstvenika u tom području.
Tijekom razdoblja od 40 godina objavljeno je sedam izdanja kolekcije narodnih pripovjedaka. Konačno izdanje je izašlo 1857. godine, a uvelike se razlikovalo od prvog izdanja i po stilu i po sadržaju. Upravo to zadnje izdanje postalo je najpoznatije. Braća su tvrdila da su sve priče prikupili koliko su točnije i vjernije mogli, bez dodavanja i uljepšavanja.
Kasnije su priče prilagodili djeci
U kasnijim izdanjima Wilhelm je proširio izvorno kraću i škrtiju prozu te modificirao radnje kako bi mračne i tragične dijelove prilagodio djeci. Knjige u početku nisu imale ilustracije, to su dodali nešto kasnije. Uglavnom, priče iz prvog izdanja vjernije su originalnim pripovijestima od onih kasnijih koje su napravljene sa više književnim pristupom.
Namjera braće Grimm nije bila objaviti knjigu narodnih djela, već su željeli ponovno oživjeti njemačku usmenu tradiciju, ali tijekom cijelog procesa, na kraju su stvorili sveobuhvatnu kulturološku zbirku priča 'Pripovijetke za djecu i domaćinstvo' koja je nastala njihovim iznimnim trudom i radom. Iskopali su i sačuvali njemačke pismene i usmene predaje te ih vratili građanima kao svojevrsno blago.
Osim toga, braća su kao filolozi, kolekcionari, istraživači i urednici dali svoj doprinos uspostavljanja metodologije prikupljanja i dokumentiranja folklora. Njihov pionirski, znanstveni pristup promijenio je tijek povijesne lingvistike, postavljajući standard koji je dostojan oponašanja, prenosi National Geographic.
POGLEDAJTE NOVI SERIJAL 'ZENZACIJA' S IVANOM ŠARIĆEM:
Pokretanje videa...
10:33
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
