Ana Vilenica nam otkriva: Sin Dujam me je posve presložio

U naše je domove ušla kao prava junakinja romantične priče, pojavila se iznenada, nasmijana, i osvojila nas neposrednošću u gledanim serijama “Dolina sunca”, “Zvijezde pjevaju”  i “Dnevnik jedne plavuše”. Tada su svi čuli za Anu Vilenicu (35) i njezin je lik preplavio medije, a onda se, s prestankom prikazivanja spomenutih serija, pomalo povukla s ekrana.  

- Najprije je razlog bio zamor, jer sam se nakon odrađenih ‘Doline sunca’, ‘Zvijezde pjevaju’ te ‘Dnevnika jedne plavuše’ osjećala dosta iscrpljeno. Nije pomoglo ni to što rad na posljednjem projektu, ‘Dnevnik jedne plavuše’, nije bilo ugodno iskustvo pa sam se imala potrebu odmaknuti od te scene i ljudi koji su je u tom trenutku stvarali, a onda sam ostala u drugom stanju, rodila i sada se evo pomalo vraćam - govori živahno Ana koja unatoč svemu nije prekrižila sapunice s popisa poslova koje bi voljela raditi te dodaje da zasad jednostavno nema ničega na vidiku. Ali zato ima kazališta u kojem je Ana u posljednje vrijeme jako aktivna. Ovih je dana bila premijera predstave “Sladoled” Teatra Gavran u kojoj glumi s Mladenom Gavran  i iz svega, a ponajviše reakcija publike, vidljivo je da joj je uloga žene koju pratimo u različitim životnim fazama, od djetinjstva do zrelosti, odlično legla. 

- Kazalište je moja prva ljubav. Zbog kazališta, a potom i filma upisala sam glumu. Kad mi je bilo sedam, gledala sam svoju prvu ‘predstavu za odrasle’, bila je to ‘Svečana večera u pogrebnom poduzeću’. Ulazak u kazalište mi je bio impresivan, kao da ulazim na neko sveto mjesto, a miris kazališta me je zarazio. Ali zanimljivo je da me je već od ranih početaka televizija vukla sebi. Još u Bosni, tijekom studija u Sarajevu, angažirali su me na FTV-u i nudili mi različite poslove. Televizija mi je nekako dolazila sama, nisam se trebala truditi… - pripovijeda nam Ana. Ta je lakoća sigurno povezana i s time da, kako kaže sama glumica, nije u jednom trenutku odlučila postati glumicom nego je to jednostavno htjela biti. 

- Mislim da je za to s jedne strane kriv moj karakter jer sam od malena voljela nastupati i nešto izvoditi. S druge je strane tu i činjenica da je otac moje najstarije prijateljice iz djetinjstva Jelene Vukelić glumac. Nas smo dvije stalno nešto izvodile, smišljale nekakve predstave ili se igrale u njezinoj sobi s velikim drvenim lutkama koje je imala. Vjerojatno je tako počelo. Moji nisu nikad bili protiv glume, ali nisu bili oduševljeni što sam odlučila studirati u Sarajevu. Bila je to 1998. godina i bili su svjesni da su tamo stvari još presvježe od rata. Ja, kao tipična plavuša, o tome nisam razmišljala. Kako sam im priuštila 1998. odlazak u Sarajevo, sve im je poslije toga bilo normalno, a i znali su da me ne mogu zaustaviti. Nisu to nikada ni htjeli. Bili su mi, i još su, najveća podrška.

Unatoč tome što je ustrajnošću postigla sve što je naumila i zadržala potporu najdražih, nije bila pošteđena trenutaka kad se pitala je li dobro odlučila. Priznaje da je znala požaliti zbog svog izbora, ali, ističe, nikad zbog glume same nego zbog mnogih pojava koje je okružuju. Put kojim je pošla iz rodne Rijeke, najprije u Sarajevo, potom u London, donio joj je mnogo neočekivanih plodova.

- U Sarajevu sam se naučila živjeti samostalno. Ponekad nije bilo lako. U Londonu sam si pak dopustila isprobati stvari, igrati se na neki način. Tu sam upisala magisterij iz suvremene kazališne prakse, i to je bilo razdoblje učenja i oslobađanja mene kao glumice. Ne zamišljam da se vraćam tamo, pogotovu ne u Sarajevo. Više me ništa ne vuče tamo. U London bih još voljela otići na neko vrijeme jer je radna atmosfera tamo mnogo bolja nego ovdje i više je kreativnih i rasterećenih ljudi na jednom mjestu pa čovjek ima osjećaj da se stalno razvija - kaže nam Ana. Kad je odlučila zasnovati obitelj s partnerom Edijem Mužinom, odlučila je roditi u rodnoj Rijeci, iako živi u Zagrebu, šaleći se da je tada proradio njezin lokalpatriotizam. 

- Rijeka je moj rodni grad, tamo mi živi obitelj i tamo je moj dom. Potajno se nadam da će je jednom i moj sin moći zvati svojim domom.

O samom porođaju Ana je progovorila u predstavi “12/2” i danas kaže da ga je prilično vjerno prikazala, ali ne namjerava to pretvoriti u praksu. 

- To je bila jedna od priča vezana uz taj projekt i nastala je u trenutku kad me je zanimao ispovjedni teatar. Nisam više na tom putu.  Iako uvijek dok glumim crpim iz iskustva, nikad nisam tako izravno izložena.  A nova se iskustva samo slažu, najviše zahvaljujući jednoipolgodišnjem Dujmu koji je njoj, njezinu partneru, ali i cijeloj obitelji donio veliku promjenu i, kako kaže Ana, “još jedno biće u životu kojemu mogu dati svoju ljubav”.

- Dujam je divan i presmiješan dječak. Sada je u fazi kada intenzivno otkriva svijet, jako je znatiželjan i stalno nešto polemizira, viče i protestira. Uporan je, jako je smiješan - opisuje smiješeći se Ana i dodaje da im je donio niz očekivanih i neočekivanih promjena. 

- Sin me je nekako presložio, centrirao i odredio mi prioritete. On je jednostavno najvažniji i tu je početak i kraj svega. Zbog njega su mi neke stvari postale jednostavnije, a otkako se rodio, opet sam počela uživati u glumi. Jedino sam izgubila san. Evo, tek sada, nakon godine i pol neke se stvari polako mijenjaju i nadam se da ću za koji mjesec sasvim normalno spavati.

Ana priznaje da je po Dujmovu rođenju bilo nesigurnosti, ali da je sada samo brine kako će ga odgajati jer je dosta raspršena i mnogo toga joj je prihvatljivo: - Kad mu kažem da nešto ne smije, on se smije jer misli da se igram, a onda ni ja ne mogu ostati ozbiljna. Edi je odličan otac i nas se dvoje uglavnom snalazimo, a katkad uskoče i moji ili Edijevi roditelji, ma svi nam puno pomažu.

Dok se sve ne posloži, Ana kaže da uglavnom uči tekst na probama jer joj je, kao i svakoj novopečenoj majci, posao postao vrijeme za odmor i maksimalno ga koristi i uživa u njemu. Ne pada joj teško što nema vremena za sebe jer njegu shvaća usputno.  - Ponekad gledam njegovane žene i zamišljam da sam i ja takva, ali ni frizeru ne idem. Sve riješim u pet minuta - kaže i dodaje da je u posljednje vrijeme energijom najviše puni publika kojoj se sviđaju predstave u kojima glumi, poput “Crvenkapice” i “Sladoleda”, a nada se da će jednom ponovno imati vremena za trčanje, jogu i čitanje te opet moći odgledati film do kraja. Ionako joj je, kaže, najvažnije  da su svi zdravi, ispunjeni i zadovoljni u svakom pogledu. 

Kako je Dujam dobio ime 

Najprije je trebao biti Fran, ali smo se predomislili. Edi, koji je podrijetlom s Krka, došao je na ideju da nam se sin zove Dujam jer se tako zvao prvi krčki knez. Ja sam onda htjela srednje ime pa se zove Dujam Anton, a zovemo ga Duje... 

Oduvijek je znala da želi biti baš glumica

S jedne me je strane odredio karakter  jer sam uvijek voljela nastupati i nešto izvoditi, a s druge su strane tu bile igre s prijateljicom Jelenom, čiji je tata glumac.

Ljepša nego ikad prije i spremna za još jedno dijete

Nespavanje je glavni razlog moje linije. Imam nizak tlak i prije sam mogla spavati po 14 sati u komadu. A onda sam se našla u situaciji da mi je san prekidan svakih sat vremena jer sam dojila oko deset  mjeseci. Ali ne žalim i sve bih to ponovila, dapače, nadam se tome.

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake srijede besplatno ekskluzivno uz 24sata!