Rodom Poljak, Alfred Krupa u Hrvatsku je stigao u vihoru rata, 1943. Bio je poznati akademski slikar, ali ne i priznati izumitelj, dugo je pokušavao patentirati svoja otkrića
HRVATSKI LEONARDO DA VINCI
Alfred Krupa izumio je kofer s kotačićima, ali patent nije dobio
Osamnaest godina prije nego što je Amerikanac Bernard Sadow 1972. patentirao svoj izum kofera na kotačićima, s kakvima danas putuje cijeli svijet, jedan je Karlovčanin takav kofer već bio izumio i napravio. Slikar, izumitelj, grafičar i ilustrator Alfred Krupa još je 1954. zamislio i izradio prototip kofera s kotačićima i drškom, kao i drugu varijantu, s teleskopskom drškom. Krupa je imao i mnoge druge izume i iako je u Jugoslaviji bio priznat i nagrađivan kao akademski slikar, njegovi izumi nisu nikad patentirani. Slava i novac, barem što se kofera na kotačiće tiče, pripali su drugima, no Krupa je netko koga svakako treba oteti od zaborava.
POGLEDAJTE VIDEO: Stare kofere pretvara u unikatne zvučnike
Pokretanje videa...
01:22
Zbog njegovih ga izuma slobodno možemo nazvati i neprepoznatim Leonardom da Vincijem, a imao je i "filmski" život. Uzbudljivu životnu priču svoga djeda s nama je podijelio akademski slikar iz Karlovca Alfred Freddy Krupa (52). Djed mu je, kaže, bio i prijatelj i slikarski mentor, cijela je obitelj zajedno živjela u karlovačkoj Domobranskoj 8. Ispred te je kuće, u kojoj su nastali svi njegovi izumi, 1954. s koferom na kotačiće Krupa stariji i snimljen. Djed je cijeli život radio kao likovni pedagog, baš kao i njegov unuk danas. No osim toga, Krupa stariji bio je i sportaš - boksač i boksački trener.
- Nažalost, niti jedan od nekoliko kofera koje je djed napravio više nije sačuvan, bila su četiri, pet možda, i sve smo ih koristili godinama, desetljećima, još sam se '70-ih igrao s jednim takvim. Bilo je po svijetu i nekih ranijih rješenja od djedova, ali su to bili izumi više nalik na kolica, daleko od modernih, elegantnih kofera, kakav je bio djedov. Ostala je mapa njegovih izuma, koja za mene ima prije svega veliku emotivnu vrijednost - govori nam Freddy Krupa.
I on je krajem prošle godine od predsjednika Zorana Milanovića dobio odlikovanje za osobite zasluge na području kulture te izniman doprinos promociji hrvatske likovne umjetnosti u zemlji i inozemstvu. A njegovog je djeda Josip Broz Tito nakon Drugog svjetskog rata odlikovao za hrabrost. Alfred Jozef Krupa (Kruppa) bio je Poljak kojeg je ratni vihor doveo u Hrvatsku 1943. Rođen je 1915. u poljskom Mikołówu i rano je, još kao dječak, ostao bez roditelja, umrli su mladi. I njegov otac Jan bio je slikar.
Alfreda, njegova dva brata i polusestru nakon smrti roditelja odgajala je baka Tereza, novca je bilo malo, pa je dječak zarana počeo zarađivati. S braćom je prodavao ugljen na ulici, razvozio torbe putnika na kolodvorskim kolicima...
- Toliko se tih kofera u rukama kao dijete nanosao da je tad već začeta njegova ideja kofera na kotačićima, s drškom koja ih vuče - priča nam unuk. Njegov je djed već kao dječak, međutim, zarađivao i slikajući portrete. Jedan ga je, predsjednički portret, štoviše, pogurao u daljnjem školovanju. Kad je dječakovu školu, naime, posjetio poljski predsjednik, čuveni maršal Józef Piłsudski, dječak ga je tijekom govorancije nacrtao, zahvaljujući čemu je i njegov likovni talent dobio krila.
U gimnaziji u Katowicama Krupa je u jednoj godini položio dva razreda, bio je jako talentiran za sve predmete, a 1932. upisuje Likovnu akademiju u Krakovu, na kojoj je diplomirao 1937. u klasi Józefa Mehoffera, jednog od tad najcjenjenijih poljskih umjetnika. Uz to, Krupa trenira streljaštvo i boks te postaje amaterski boksački prvak Poljske u perolakoj kategoriji.
Hitlerov napad na Poljsku 1939. zatječe ga na granici s Njemačkom na služenju redovnog vojnog roka, gdje sudjeluje u obrani. Poginula je cijela njegova jedinica od oko 10.000 vojnika, jedan je od njih samo sedamdesetak koji su preživjeli nacističku invaziju preko granice.
Borio se u Ukrajini
- Ne znam što ga je spasilo, osim da je bio u vrlo dobroj fizičkoj kondiciji, do kraja života. Bio je nizak, ali čvrste konstitucije i vrlo, pruski discipliniran. Istovremeno je bio, unatoč tome, kreativan, liberalan i topao. Tjedan dana je lutao bojištem, prije nego što su ga Nijemci zarobili i poslali u radni logor, a kad je 1942. otvorena fronta prema Sovjetskom Savezu, unovačen je u internacionalnu njemačku jedinicu. Činili su je stranci njemačke krvi, djed je bio djelomično Nijemac, koji su, uz to, imali isključivo krvnu grupu nula jer se smatra najotpornijom. Mobiliziran je s braćom. Borio se u Ukrajini, a na kraju je s njemačkim jedinicama bio poslan u NDH, u Banju Luku. Razmišljao je samo kako iz te jedinice pobjeći - priča unuk.
- U prvoj borbi u NDH, kod Kulen Vakufa, ušli su u klanac, gdje ih je dočekala partizanska zasjeda. Djed je uspio brzo skočiti iza nekoga kamena, mnogi drugi su izginuli. Opkoljen je i, taman kad mu je jedan partizan već prislonio pištolj na čelo, djed je povikao: 'Ja Polak, ja Polak'. Došla je partizanka i ovog s pištoljem udarila po ruci upozorivši ga da njemački vojnik govori poljski. Kasnije je tu bolničarku koja mu je spasila život i portretirao. Odveli su ga u štab i već je sutradan postao dijelom te Šeste ličke proleterske divizije, odmah mu je povjereno zapovjedništvo nad artiljerijskom jedinicom - nastavlja Freddy Krupa.
Daleko, kod kuće u Poljskoj, njegova polusestra Hildegard biva deportirana u Auschwitz i tamo je živa spaljena, obitelj ne zna zbog čega ju je zadesila takva, najgora moguća smrt, osim da se možda odbila podati nekom njemačkom oficiru, bila je vrlo lijepa. Braća Gerhard i Engelbert nestali su negdje u Sovjetskom Savezu, iz čijeg se zarobljeništva živ vratio samo Engelbert. Baka je od tuge umrla prije toga, 1945., ne znajući za sudbinu svoje unučadi.
Čuvao Churchillova sina
Krupa je u partizanima bio i vojni crtač, uspijevao je i slikati. Dali su mu slikarski pribor nekog zarobljenog talijanskog vojnika, dok mu je kao čaša za vodu cijelo vrijeme služila čahura talijanske bombe. U ratu je spasio grupu američkih padobranaca, jedan od njih je ostao obiteljski prijatelj do kraja života, a u vrijeme britanske ratne misije u Jugoslaviji Krupa je čuvao i sina Winstona Churchilla, Randolpha.
- 'Rat nije nešto što čovjeka čini velikim', govorio mi je djed. Zato se rata ni nije puno prisjećao, ili barem nije o njemu puno pričao - kaže nam Krupa mlađi.
Zna da su najtraumatičnije djedovo ratno iskustvo bile borbe prsa o prsa.
Krupa je jedan od slikara koji je s prve linije bojišnice sa svojim radovima stigao na izložbu slikara partizana u Topuskom 1944. Prvi je likovnjak koji je u Zagrebu odmah po oslobođenju grada održao prvu, ujedno prvu samostalnu izložbu slika, u Salonu Ulrich. Iste te 1945. na Krku je dobio prvi posao, u školi, zatim je posao dobio u Karlovcu, u kojem je doživotno ostao. Predavao je u karlovačkim osnovnim i srednjim školama do mirovine 1971., godinama je radio i kao boksački trener, trenirao je tri boksačka prvaka Hrvatske. Za života je priredio tridesetak samostalnih izložbi i postao sinonimom za slikarstvo akvarela.
- U Karlovcu se djed 1945. i oženio. Baku Šteficu Ožbolt, podrijetlom Goranku, upoznao je u partizanima u Velikoj Kladuši, gdje je njen otac vodio poštu. Stavio je štafelaj ispred neke kuće i slikao, a baka ga je gledala s prozora. Tako su počeli razgovor i svoju veliku ljubav, zatim su otišli u Karlovac, kamo je njezin otac premješten. Još imam njihova pisma jedno drugome, prekrasna su - kaže njihov unuk.
Pokazuje nam i pismo koje je djed '70-ih poslao njemu, nevjerojatno je emotivno, toplo, puno ljubavi.
“Nikakva razdvojenost ne može umanjiti moju ljubav prema tebi, najdraži moj, mili dečko...", piše djed unuku tijekom boravka u Opatiji nekim poslom.
- Mi nismo bili samo unuk i djed, on je bio i moj mentor, zajedno smo imali i izložbu. Živjeli smo kao obitelj zajedno sve do njegove smrti u našem stanu u palači austrougarskog židovskog industrijalca Maxa Heinricha. Odrastao sam uz miris boja, uz zvuk djedova glasa, gledao ga kako radi. Duboko u noć bismo razgovarali o svemu, pa tako i o njegovim izumima. S njim sam bio i kad je umro od infarkta 16. listopada 1989. U tom sam trenutku čvrsto odlučio što ću i kakav biti u životu - prisjeća se Freddy.
I njegov otac, Mladen Krupa, građevinski inženjer i inženjerski časnik u Domovinskom ratu, bio je izumitelj. Njegov je, primjerice, Kruppa-M91 laki prijenosni bunker za utvrđenje rovova, izrađen i korišten 1991/1992. godine diljem karlovačke bojišnice, čiji je primjerak izložen u Muzeju Domovinskog rata u Turnju.
Pokušaji patentiranja
Nakon Drugog svjetskog rata Alfred Krupa intenzivno radi na izumima. Ranih '50-ih, osim kofera na kotačićima, izrađuje čamac sa staklenim dnom, koji je bio izložen i na beogradskom Sajmu tehnologije 1957. Ideja mu je bila da takve čamce u ponudi imaju hoteli na obali kako bi gosti u njima mogli uživati u podvodnom svijetu Jadrana. Nažalost, interesa nije bilo. Na svojoj je Korani izumio i "skije" za hod po vodi, danas popularne, ali ne kao njegov patent. Jedan je izum bila i boksačka rukavica punjena zrakom, dok je od automobilske gume i stakla sam izradio i masku za ronjenje s cijevi za disanje. Tad su u Jugoslaviji maske još bile nedostupne. S takvom je jednom na dnu mora na Krku prvi, nakon rata, na štafelaju slikao uljenu sliku, na dah.
- Sam je osmislio postupak i opremu - govori Krupa mlađi.
Kaže nam i da je djedov najveći izum bio sustav za zaštitu brodova od potonuća - plovilo ima bočne plutače, koje se napuhuju u slučaju nesreće, i brod održavaju na površini mora. S Brodarskim institutom je dogovarao daljnje korake, ali nije upalilo. Jedan od zanimljivijih izuma bilo je i njihalo za ugodnije putovanje vlakom, u to vrijeme s drvenim, neudobnim klupama. Njihalo je bilo montirano ispred klupe, kako bi se putnik na njega mogao nasloniti i odrijemati. Sve je Krupa pokušao patentirati. Pisao je britanskoj ambasadi, oni su ga upućivali na Beograd, i tako ukrug. Na kraju je odustao, umoran od traženja, zaključuje unuk. Nije više želio, kaže, tratiti život na to.
Vijest o Krupinoj smrti 1989. emitirana je na Televiziji Zagreb, još su tjednima poslije obitelji u Karlovac stizali telegrami sućuti.
- Želio je napraviti i izumiti još i mnogo više, ali nije imao vremena za sve. Nije, nažalost, uspio ni patentirati svoje izume, no trudit ću se do kraja života otimati ga zaboravu - kaže na kraju Alfred Freddy Krupa, unuk našeg nepriznatog Da Vincija.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
