A da ostanem tu i umrem? Leš neka ostave u šumi, da ne tegle

A da jednostavno ostanem tu i umrem..?! Leš mi mogu ostaviti u šumi, da ne tegle bez veze, vuci i medvjedi odradit će svoje..

I to je bila jedna od opcija u krizi nakon sedam sati hoda, kad je tetiva na lijevoj nozi zatezala do te mjere da nisam znala koliko koraka još može učiniti, koljena su školjckala i škripala, a ruksak kojeg sam ponijela umjesto anatomski oblikovanog ranca krenuo gadno žuljati kralježnicu. Nisam umrla jer smo krenuli na uspon pa su zbog hvatanja daha noge i kralježnica pali u drugi plan

Pokretanje videa...

00:23

Premužićeva staza | Video: 24sata/pixsell

Korak za korakom prešli smo 60-ak kilometara Premužićeve staze i to u kontrasmjeru, od Baških Oštarija (950 metara) iznad Karlobaga do Zavižana (1650 metara), uzbrdo. Prvi dan hodali smo punih 12 sati, drugi dan šest. Krenula sam bez ikakve kondicije i pripreme.

Ideja se rodila nakon što sam napisala priču za tjednik Express o Vladimiru Prpiću zvanom Prpa (73). Legendarni vilenjak s Velebita prehodao je cijelu planinu uzduž i poprijeko, otkrio trasu rimske ceste, surađivao s geolozima i arheolozima, spašavao poskoke koji su ga ugrizli desetak puta te naučio pronaći i imenovati 1500 biljnih vrsta. Na kraju razgovora pitala sam ga ima li slučajno što za moja koljena koja škripaju. Nije imao biljne obloge, ali me je pozvao da to odhodamo po Velebitu. Tako je on izliječio bakerovu cistu i zaustavio rast raka prostate i evo ga živog pet godina nakon što su ga već bili otpisali. Išao je zdravoseljačkom logikom da srce ne dobiva tumore jer stalno pumpa, pa da je tako i za cijelo tijelo korisno ako radi punom parom. Nasjela sam.

Pokretanje videa...

01:04

Velebit | Video: 24sata/pixsell

U petak navečer došla sam s još dvoje entuzijasta Mihaelom Bogeljić (40) i Alenom Ćurićem (35), a u domu Prpinog sina Marka Prpića (41) na Baškim Oštarijama dočekao nas je i Prpin prijatelj, planinar koji je prehodao gotovo pa cijeli svijet, Božidar Krznarić (65). Odlučili smo prijeći Premužićevu stazu u potpunosti.

To je biser prirodne ljepote i građevinarstva, planinarska staza koju je trasirao šumarski inženjer Ante Premužić. Građena je nadljudskim naporima od 1930. do 1933. godine bez betona i suvremenih strojeva. Savršeno je uklopljena u okoliš i pružila je ljudima priliku da vide najljepše dijelove do tad nedostupnog magičnog Velebita. Staza je predviđena da se prehoda u tri dana. Mi smo to vrijeme prepolovili kako bismo se psihički i fizički namjerno iscrpili i ozdravili. Velebit je čaroban.

Ne samo zbog šarenog lišća visokih bukovih šuma, livada posutih kamenjem, okupanih suncem i išibanih olujnom burom koja nas je gotovo bacala s nogu pred kraj prvog dana s morske strane planine, zbog koje sam dva sata mokra do kože od znoja drhtala uz peć doma na Alanu. Ne samo zbog nešto pitomijih pašnjaka s ličke strane po kojima su bauljale krave i boškarini, opakog krša i krških kukova koji su sezali nebu pod oblake do 1630 metara visine i oduzimali dah, nego i zbog činjenice da si daleko od civilizacije i da sve svoje brige i nedaće jednostavno moraš skinuti s leđa, jer u planini bez mobitelskog signala i WiFija, nemaš baš nikakvog utjecaja na njih. Sićušan si na divovskoj planini kraj dubokog mora i ispod beskrajnog neba i prilično nebitan.

Ali svaki korak je dragocjen kad nisi siguran hoće li iza njega uopće biti sljedećeg. Tada si prisutan u trenutku i to resetira čovjeka na tvorničke postavke. A to smo tražili. Ne samo mi, nego hrpa planinara uz nas. Naišli smo putem na više od stotinu ljudi, među njima i to odvojeno, srela sam i dvije prijateljice koje nisam dugo vidjela i pojma nisam imala da planinare, ali jedino je nas petero ovog vikenda prehodalo "Premužićku" od početka do kraja. Sreli smo i trogodišnjeg Petra, vedrog dječaka koji je sam prohodao cijeli kilometar, ali se do Rossijevog skloništa ipak ljuljuškao u nosiljki na očevim leđima.

- Drago mi je da se planinarenje ovoliko popularizira - rekao nam je Prpa koji je na planini pravi pravcati celebrity.

Svi ga poznaju, pozdravljaju ga, šapuću mu iza leđa "Znaš, to ti je onaj legendarni Prpa s Velebita", a neki su se i slikali s njim. Božidar Krznarić manje je slavan na Velebitu, ali je brz i okretan poput divokoze. Planinari od 1964. godine, a penjao se na planine Austrije, Italije, Francuske, Norveške, Kenije, Tanzanije, Maroka, Argentine, Čilea, Perua, nepalskog dijela Himalaje, Slovenije (zahtjevnu slovensku transverzalu od 21 dan pješačenja je prošao kao maloljetnik!), bio je u slovačkim visokim Tatrama, Bosni, Crnoj Gori, Makedoniji, Albaniji i naravno Hrvatskoj. Skijao je on u još zemalja, ali to i ne broji. Dok nam je to pričao, Prpa je taman upozoravao da smo u zoni medvjeda pa da se nećemo previše zadržavati. Neće on, kaže, napasti, osim ako nema druge, ali ipak bolje da ne sretnemo medvjedicu s mladima. Priznaje nam da, kad je sam, trči za medvjedima ne bi li ih slikao, skriva se iza žbunja i vreba, ali ga nanjuše i uvijek pobjegnu. Pitamo Božu kako on stoji s medvjedima.

- Svake godine bar jednom vidim medvjeda. Najviše sam ih vidio u Gorskom kotaru i u sjevernom dijelu Velebita, barem 30-ak puta. Nisu nikad napadali, jer to se ne događa osim ako se medvjed osjeti ugroženim, ali mislim da se to nije dogodilo nikad u Hrvatskoj. Na Kamenjaku kod Rijeke našao sam se između medvjedice i mladunčeta pri samom vrhuncu, a penjao sam se mimo markacija. Preskočio sam malog i zbrisao niz padinu, inače bih nastradao - kazuje Božo te dodaje da je viđao divlje svinje sa mladima, lisice i lasice, ali zato vuka nikad. 

Bura je fijukala vrhuncima kroz krošnje stabala, a Prpa je pričao o ženi koju je mećava zaustavila na jednom od prijevoja, nadomak spasa sunčane padine i zadržala je do proljeća u svojim hladnim snježnim rukama te joj je i dan danas grob u velebitskim grudima. Pokazivao je mjesto gdje mu Vila Velebita zna šapnuti koješta, kraj izvora, a meni se učinilo da se javlja u huku bure. Ona je ta koja čuva planinare, one koji paze na njezin Velebit. Kad smo se pred kraj prvog dijela puta rasuli iz kolone i svak hitao svojim ritmom, jedan član naše male ekspedicije produljio je greškom sam za Zavižan, umjesto da skrene do planinarskog doma Alan koji mu je bio pred nosom. Već je padala noć, bili smo na izmaku snaga i nismo sretali više nikog. No naišla je žena i zalutalog planinara vratila na pravi put. Žena ili vila, nije bio siguran.
 

VIDI OVO! HOROSKOP: Došla je sezona Vodenjaka, a što to znači za Vaš znak zodijaka?