Sandra, dopusti da ti isprićam dio svog života. Pred skoro četrdeset godina zvoni telefon. Rođak sa juga i pitanje da li mogu doći na aerodrom jer je - hitno. Jasno da sam otišao i tek na aerodromu saznao da mu dijete ima (dg dan prije) ima teški oblik leukemije i da su mu dali transfuziju neposredno pred let i da mora hitno u bolnicu. Toliko hitno da su iz zrakoplova preko zračne luke kontaktirali osiguranje koje me je propustilo do zrakoplova na pisti. Uglavnom, malac je u bolnici bio godinu i pol dana. Prošao je vjerojatno sve što jedno ljudsko biće može proći. Među prvim riječima bile su mu "neće tiiće", nisu ga imali više gdje ubadati i ostavljati po njemu kanile. Ručice, žile na glavi, nožice, gdje god se moglo ili je bio izboden ili su ga ubadali. Prošlo je puno godina od tada i tadašnjih mogućnosti lječenja. Danas je to odrastao čovjek i ima svoju obitelj. Zdrav i bez ikakvih problema. Izliječen farmaceutikom onog doba. Danas su mogućnosti liječenja daleko bolje. I ti ćeš ozdraviti u cijelosti i "odrastati" uz melenu mrvicu. Jednom kada odraste možda mu kažeš sve strahove koje si proživjela. Sada budi jaka, ozdravi i osnaži se, potrebno je jer ćeš godinama oblikovati to malo biće sve dok ne dođe vrijeme da odrastao i veliki mali-veliki čovjek ode u svoje svjetove. Proći će nevolje. I biti će samo ljubav majke i djeteta i sreća u odrastanju te mrvice. Budi dobro. Od srca dobro. I budi hrabra i kad su noći bez sna. Uz tebe je dijete, ljubav koja nikada ne prestaje