Legendarna Razija o ljubavnom statusu: Muškarci, javljajte se!

Zanimljivo je da su neki stručnjaci u Tuzli govorili mom treneru da je lud što me uzima, da sam antitalent, rekla je legendarna košarkašica Razija Mujanović o početcima svoje karijere u Tuzli za Story.

Tek je s 13 godina Razija počela trenirati košarku, i to čisto jer je bila visoka 186 centimetra pa ju je predložio nastavnik tjelesnog. Ipak, u njenom selu kluba nije bilo, a najbliži je bio udaljen 50 kilometara u Tuzli.

- Učitelj mi je rekao da poznaje neke ljude u Tuzli i da će s njima razgovarati o meni, odnosno pozvati ih da me dođu vidjeti. Nisam prije igrala košarku pa je učitelj to predložio na temelju moje visine. U to je vrijeme bilo neshvatljivo da jedna djevojčica ode pedeset kilometara od kuće kako bi trenirala pa je najprije trebalo dobiti dopuštenje roditelja. Ipak sam trebala ići živjeti sama, nismo imali uvjete da se preseli cijela obitelj - započela je Razija, koja je pri upisu u srednju školu bila visoka 197 centimetara.

- . Odmah sam počela trenirati s prvom ekipom te na pomoćnom košu vježbati elemente košarke. Na samom početku vježbala sam pravolinijsko trčanje. Zanimljivo je da su neki stručnjaci u Tuzli govorili mom treneru da je lud što me uzima, da sam antitalent. Međutim, on je jako vjerovao mene, a to mi je davalo dodatnu snagu. Stalno sam trenirala, i u slobodnim danima. Ubacivali su me i u mlađi tim iako sam već igrala s kolegicama koju su bile deset, petnaest godina starije od mene. Zapravo, sve se jako brzo odvijalo - rekla je 51-godišnjakinja, koja se već nakon četiri mjeseca uspjela dokazati, i to na državnom juniorskom prvenstvu u Šibeniku.

Početci su brzo prošli, a ostalo je povijest. Četiri puta je Razija bila najbolja košarkašica Europe, osvojila je srebro na Olimpijskim igrama 1988. godine, a jedna od zanimljivijih postaja u karijeri bio joj je Brazil.

- Igrala sam u malom gradu Campina pokraj São Paula. Tada sam čak razmišljala o ostanku u Brazilu. Svidjela mi se klima, pogotovo ljudi koji su stalno veseli, nasmijani. Postoji klasna razlika, ali nevjerojatno je koliko su ljudi veseli. Mislim da je zapravo najvažnije u životu zadržati optimizam. Ti ljudi imaju mnogo manje od nas, ali stalno su nasmijani. Možda na njih utječe klima. Odlično su me tretirali. Kao i kada sam igrala u Hrvatskoj. Ondje sam svaki dan bila u novinama, gostovala u njihovim najjačim programima. 

A po završetku karijere, usprkos njenom iskustvu, za savjet je u Bosni i Hercegovini i nisu baš tražili...

- Znate u čemu je problem? U Bosni i Herce­govini neki su ljudi ušli u tamošnji košarkaški savez u vrijeme rata. Žalosno je što su rezultati danas lošiji nego kada je rat tek završio. Godinama se sve srozavalo, iskusni igrači završavali su karijere i nije se radilo na osvježenju, odnosno stvaranju novih generacija. Vjerojatno nekima zbog osobnih interesa odgovara takvo stanje, rezultati ih ne zanimaju. Ne. Čak su se bojali da dođem, najviše zbog moga znanja, iskustva, rada, ugleda. Ako nešto radim, to je ili profesionalno ili nikako. Ne znam ništa raditi polovično. Meni je svaka utakmica bila kao da igram finale. Kad tako pristupate, a moja je karijera trajala 27 godina, ne znate drukčije. Rezultati se ne mogu postići preko noći, ni u jednom sportu. Kada se isprati jedna generacija, potrebne su najmanje  četiri godine da se uigra tim najperspektivnijih igrača. Potrebni su i jaki treninzi, a toga nema.

Usprkos tomu i lošim iskustvima iz prvog braka, Razija tvrdi kako i dalje vjeruje u ljude. A 2008. se udala za Idriza Gibanicu, no taj brak je u tajnosti završio prije tri godine. Trenutačno je slobodna, kaže bivša košarkašica Barcelone:

- Jednostavno smo se karakterno mimoišli. Nismo imali nikakve posebne probleme, razišli smo se na civiliziran način. I dalje sam otvorena za novu ljubav, ali sam opreznija. Trenutačno nemam nikog, ali muškarci - javljajte se!