Sitno broji Lara Nekić do premijere ‘Ekvinocija’ na Dubrovačkim ljetnim igrama gdje igra uz jednog od svojih glumačkih uzora, još puna dojmova što je film Nebojše Slijepčevića u kojem glumi osvojio Cannes
MLADA GLUMICA ZA 24SATA
Lara Nekić glumi s Višnjićem i Cvitešić u 'Ekvinociju': 'Uz njih nisam ni stigla imati tremu!'
Lara Nekić (26) ne staje. Ova mlada glumica, koja je odnedavno na angažmanu u Gavelli, stalno je u pokretu, pa smo intervju radili telefonskim putem, u sat vremena. Trenutačno je u Dubrovniku, gdje na Dubrovačkim ljetnim igrama igra Anicu u “Ekvinociju”, probe su u tijeku, a premijera je 27. srpnja.
- Ovo mi je prvi put na Dubrovačkim ljetnim igrama, zadnje tri godine sam radila Histrionsko ljeto pa sam bila u Zagrebu. Iskreno, preludo je, ne znam kako bih ovo opisala. Za početak sam presretna jer sam na moru, a ja jako volim raditi ljeti, mislim da sam tad najproduktivnija. Paše mi i temperatura, koliko god da je vruće, ja cvjetam. Ekipa je predivna, to su sve veliki ljudi i glumci, moji uzori od djetinjstva. Još ne mogu vjerovati gdje sam, ali je predivno jer smo se našli i svi su radišni i vrijedni. Odmah se znao tekst, odmah se počelo raditi, ostajemo nakon probi, samo smo u tome. Prekrasno mi je jer sam našla kolege koji imaju isti odnos prema radu kao ja - govori. Jedna od njezinih uzora je Zrinka Cvitešić, s kojom igra u “Ekvinociju”. Kaže se da nije dobro upoznati svoje uzore, ali Lara se ne slaže.
- Kako se meni prva proba dogodila u gužvi, dogodio se i Cannes, imala sam druge predstave, od svega toga nisam stigla ni shvatiti da imam ujutro probu na kojoj će biti Zrinka, Višnjić i svi ostali. Nisam stigla doživjeti tremu ni paniku i odmah je postalo jako ugodno, kliknuli smo. Gledam ih s čuđenjem, pratim svaki korak, sve me zanima jer želim znati kako žive i rade ljudi koji su mi uzor. Zrinka je predivna, i kad radimo i kad se zezamo, briljantna je. Jako je normalna, ugodna, topla, nježna i draga, izrazito je odgovorna. S druge strane, kad gledaš ljude kojima se diviš, provjeravaš i sebe, jesi li ti na pravom putu. Ona mi je potvrda da je za velika postignuća dobro biti štreber, radnik. Ne diže se u visine, nego je tu s nama - objašnjava. Lara je Zadranka, a za “Ekvinocijo” je učila dubrovački.
- To mi nije bilo teško jer sam Dalmatinka, mi prirodno imamo te dužine. Prvi dan nam je jezični i govorni savjetnik Maro Martinović pokazao naglaske i to smo naučili. Jako veliki postotak svega su tehnika, sposobnost i rad. Uvijek odrađujem analizu osnovnih ciljeva svog lica, cilja tijekom predstave, a onda za svaku scenu poseban cilj unutar te scene. To su vrlo konkretne stvari, a ja funkcioniram tako da volim skupiti što više informacija, izvući neka slična svoja iskustva i onda konkretizirati cijelu analizu koju imam. Onda ide najteži glumački posao, a to je bivati u trenutku. Kako biti tu i sad u okvirima koje smo odabrali. Volim znati tekst, pozicije i scene dovoljno dobro da nema sekunde razmišljanja i straha. Strah je emocija koja ne postoji u sadašnjosti, ona je proizvod razmišljanja o prošlosti i budućnosti, ali ako si tu sad, nemaš što drugo nego biti - govori. Lara je s 18, kao maturantica, nastupala na Lidranu s monologom Marijane Margetić iz “Vučjaka”. Tad je bila spremna čekati upis na ADU godinama.
- Tad sam mislila da će, kad se te neke stvari dogode, puno više utjecati na mene iznutra. Ali kad čovjek radi, kad je u pogonu, treba vremena da te stvari sjednu i dođu ti do glave. Tek nedavno, kad sam za neki intervju nabrajala što sam sve postigla, sjelo mi je. Ne idem za tim, krajnji cilj mi je da sam ispunjena u životu. U četvrtom srednje sam bila potpuno mirna da ću nekoliko godina izlaziti na prijamni, pa kad upadnem, laganim ću tempom dalje, pa daj Bože da se zaposlim s 30 i kojom u kazalištu, a ne s 25. Pa tko zna, možda se jednog dana sretnem sa Zrinkom. Sve je to bilo u mom planu, ali puno dalje - govori. Radila je s Almom Pricom, kojoj je bila i asistentica na fakultetu.
Nije očekivala ni da će biti u filmu koji je osvojio Zlatnu palmu u Cannesu, “Čovjek koji nije mogao šutjeti”.
- Bila sam u Beogradu, prvi dan sam išla na Rammstein, a drugi dan sam išla u BDP gledati predstavu ‘Čovjek slon’ u kojoj igra Ozren Grabarić. Prije premijere uvijek stavim mobitel na airplane mode, isključim zvuk, oko toga sam malo paničar. Bila sam tamo sama i nisam poznavala nikog. Nakon premijere palim mobitel i čitam poruke u kojima mi ljudi čestitaju.
Prvo mi nije bilo jasno što se dogodilo. I tako stojim sama i smijem se, hodam okolo, tražim nekoga koga znam da to podijelim, nisam znala što bih sa sobom. Još je ljudima premijera i trebam im čestitati, njihov je dan, a ja ne znam gdje bih izbacila sve to. Sve se zaredalo i dobili smo poziv od gradonačelnika Tomaševića da dođemo na prijam i tek kad smo se svi našli tamo, sjelo mi je. To je osjećaj ponosa, prema Nebojši koji je to apsolutno zaslužio, ali sreća i za hrvatski film, to je jedno veliko povećalo na nama, uklesan put za dalje. Još ne mogu shvatiti, proces prihvaćanja da je to tako još jer je to toliko veliko, nisam još o tome ni sanjala - govori kroz smijeh. Nebojša Slijepčević je pročitao Larin intervju u tjedniku Express, svidjela su mu se njezina promišljanja o umjetnosti, struci, politici, pristupu radu. Javio joj se i zamolio je da snimi videoaudiciju. U “kulturi šanka” koja vlada umjetničkom scenom, gdje se poslovi dogovaraju tijekom izlazaka, audicije su rijetkost.
- Mislim da je nužno i krajnje potrebno imati audicije. Sve su to klizavi tereni, apsolutno smatram da je audicija izvrsna stvar, ali tu isto nikad ne znaš, netko je slobodan i stigne se pripremiti, a netko jako puno radi i dan prije uči tekst jer nije imao kad spavati. Tu čovjek ne može biti isključiv. I kultura šanka može biti korisna, netko ti može reći: ‘Gledao sam ga, radio sam s njim, ta osoba je vrijedna i može svašta’. Smatram da ipak, ako postoji audicija, ne znači da ne postoji kultura šanka, za koju ne mislim da je dobra. Mislim da je audicija važnija jer vidiš tko nešto može, ali lako kasnije nekog za šankom pitaš kako je raditi s nekim. Bez šanka se može, bez audicije teško - objašnjava. U “Čovjeku koji nije mogao šutjeti” Lara glumi studenticu medicine koja putuje kući za praznike, kad srpske paravojne postrojbe zaustavljaju vlak, izdvoje Bošnjake i pobiju ih. Među njima je i Tomo Buzov.
- Bilo je potrebno puno istraživanja da dobijem neki osjećaj atmosfere tog vremena i što bi jedna mlada osoba mislila o svemu. Tu mi je Nebojša jako puno pomogao. Došli smo na set, obukli se, sjeli u vlak i vidjeli te vojnike ispred, i odjednom smo u stvarnoj situaciji. U tom trenu mi je do kraja sjelo sve što sam proučavala. Zavladala je sablasna atmosfera i u tom trenu vidiš sliku koju je vidio netko tko je to proživio. Dovoljna je samo slika da bude strašno, kamoli to doživjeti. Plan je bio da bi to zaustavljanje, kad sam studentica koja sjedi u kupeu i nema ideju što se događa, malo ide i na živce jer idem doma i ne razumijem čemu stajanje i otezanje. Moj lik je u tom trenu bilo izoliran, išli smo na to da nije imala ideju da se to sve može dogoditi. Pokušavali smo postići to sitno shvaćanje što se događa i što znači kad taj vlak krene, tu su njihove stvari, ali tih ljudi nema. Taj trenutak shvaćanja da se ljudi, koji su izašli, ne vraćaju, to je strahota i šok. Ljudi u stanju šoka često nemaju reakciju odmah, ona dolazi s odmakom, a i mozak nas prvo uvjerava da se nije ništa loše dogodilo. Zanimljivo je pomisliti što je bilo dalje, ti ljudi su se i dalje vozili u tom vlaku - govori. Lara je nedavno završila ADU, koji je prošao nekoliko godina turbulencija zbog seksualnih uznemiravanja. A tu je i slučaj Dalibora Matanića, koji je javno istupio desetak minuta prije nego što je Večernji list objavio ispovijesti njegovih žrtava.
- Mislim da se polako mijenja kultura prema mladim djevojkama. Za početak sam ponosna i divim se svim tim hrabrim ljudima kojima se to dogodilo i koji su progovorili. Svi trebaju progovoriti jer prije ljudima nije bilo u primisli da će se to saznati. Danas svi paze jer su postali svjesni da je dovoljna jedna sekunda, jedna poruka, jedan poziv da sve izađe na vidjelo. Mislim da je to put. Sloboda govora može samo unijeti strah u kosti ljudima koji iskorištavaju svoju moć i pozicije za stvari koje nikad ne bi smjeli raditi - govori. U glumačkom svijetu još vlada “omerta”, redatelji i glumci preskaču pitanja o ovim temama.
- Do posla se dolazi teško, uvjeti su nikakvi i svi trebamo preživjeti. Naravno da su ljudi u strahu jer im je puno važnije da imaju što jesti nego da se progovori o nekim stvarima. Ja taj strah apsolutno razumijem, ali baš zato bi svima trebalo omogućiti uvjete za rad i život da bi mogli slobodno bez straha za egzistenciju govoriti kad se nešto loše događa - zaključuje.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
