Što kažu poduzetnici: Je li Hrvatska usputna stanica ili zemlja snova za strane radnike?

Razmišljajući o tome kako početi pisati ovaj članak, prvo mi je pala na pamet stara kineska poslovica/kletva: "Dabogda živio u zanimljivim vremenima". Zaista, da nam je netko prije samo nekoliko godina nekim čudesnim načinom pokazao sliku sadašnjice, mislim da nitko pri zdravoj pameti ne bi mislio da je to moguće čak niti pored vlastitih očiju.

Nevjerojatan niz nepovoljnih faktora u obliku dugotrajne pandemije koronavirusa, demografske katastrofe, galopirajuće inflacije i na kraju ratni sukob u Ukrajini spojio se u ono što Amerikanci zovu savršenom olujom.

Krenimo redom: Globalna epidemija bolesti Covid-19 početkom 2020. godine bacila je gotovo cijelu svjetsku ekonomiju na koljena. Ipak, možda je najveća žrtva te situacije bio turizam, odnosno ugostiteljstvo. Podatak da je u pretpandemijskoj 2019. godini turizam činio čak 21% hrvatskog BDP-a za neke je pokazatelj velike slabosti i izloženosti hrvatskoga gospodarstva. Za druge je to sretna okolnost jer se u post lockdown fazi to pokazalo kao grana ekonomije koja se najbrže oporavlja i koja se zapravo pokazala kao najžilaviji dio naše ekonomije.

Kako god, taj podatak prvenstveno upućuje na golemu važnost turizma za našu zemlju, a time i ugostiteljstva kao krucijalnog segmenta turizma. Upravo zato bilo je nevjerojatno u kojoj se mjeri (posebno u vrijeme prvog lockdowna) borba protiv koronavirusa prelamala preko leđa ugostitelja. U tim danima puno smo se više bavili epidemijskim mjerama, centimetrima razmaka, brojem osoba u zatvorenom prostoru nego time kako unaprijediti vlastito poslovanje. Sama ugostiteljska industrija bila je na rubu propasti i borba za puko preživljavanje bila je zapravo jedina misao vodilja većine ugostitelja. Ne osporavajući brigu za zdravlje naših gostiju, zaposlenika i nas samih, čini mi se da su mnoge od tih mjera bile puka fasada i ispunjavanje formi, te je njihova svrsishodnost, odnosno korist, u odnosu na štetu bila vrlo upitna.

Imperativ je biti kreativan

Neizvjesnost, kao i dugotrajnost cijele situacije, dodatno je potencirala ionako problematičan nedostatak ugostiteljskih radnika. Ljudi su jednostavno, strahujući za vlastitu egzistenciju i budućnost, promijenili ne samo posao nego i kompletnu industriju te otišli u građevinu, dostavne i taksi službe, a mnogi i u inozemstvo. Prvi, drugi i svi sljedeći lockdowni bacali su naše ugostiteljstvo sve dublje u ponor besperspektivnosti, nesigurnosti i rezignacije. Konkretno, u slučaju naše tvrtke pad je bio zastrašujućih 97% u jednom trenutku. U to vrijeme bilo je pravo umijeće zadržati radni elan i želju za nastavkom poslovanja. Gledajući iz današnje perspektive, što te ne ubije, ojača te. Koliko god to možda djelovalo kao floskula, zaista je sve nas koji smo "preživjeli" ova kriza bez presedana očvrsnula. Možda je grubo reći, ali došlo je i do određenog "čišćenja" industrije zbog toga što je prvo otpala nelojalna i nepoštena konkurencija.

Mi ostali morali smo se snalaziti na različite načine. Rezati troškove, biti kreativni u pronalasku načina za obavljanje posla, stvaranju novih modela poslovanja, kreiranju novih proizvoda i načina dolaska do kupaca. Sigurno je samo jedno - ako smo preživjeli globalnu epidemiju, malo je toga što ne možemo preživjeti.

Negativan migracijski saldo

Popis stanovništva 2021. godine pokazao je da je između dva popisa stanovništva Hrvatska "izgubila" više od 400.000 ljudi, dakle više od pola Zagreba, a više od polovice tog broja čini negativan migracijski saldo. Mnogi stručnjaci govore da je stvarno stanje još i lošije, pa možemo govoriti i o više od pola milijuna ljudi koji nedostaju. Posebno se to manifestira u našoj branši, koja je devastirana odlaskom školovanih i obrazovanih radnika u Njemačku, Austriju, pa i Irsku. Ulaskom Hrvatske u EU značajno se pojednostavio postupak odlaska hrvatskih radnika u inozemstvo, ograničenja su pala, a zemlje zapadne Europe, mučene istim ili i većim problemima, privukle su mnoge. Trend iseljavanja u zadnje se vrijeme, iako smanjen, nastavlja. U skladu s tim, poslodavci u Hrvatskoj jednostavno su morali pribjeći uvozu stranih radnika, izvorno uglavnom iz zemalja regije (Bosne i Hercegovine, Srbije i Makedonije). Odlaskom i tih radnika u zapadnoeuropske zemlje uglavnom ih zamjenjujemo radnicima iz azijskih zemalja (Nepal, Indija, Bangladeš, Indonezija i Filipini). Kod ovih potonjih, osim kulturološke prilagodbe, najveći je problem jezična barijera jer malo koji razumiju, a kamoli govore hrvatski. Zbog toga se uglavnom zapošljavaju na pomoćnim poslovima, u kojima nemaju toliko izravan kontakt s kupcima.

Mijenja se demografska struktura

U zadnjih pet godina broj radnih dozvola za strane radnike skočio je s inicijalnih 30.000 na 150.000 za 2022. godinu, a za ovu godinu očekuje se više od 180.000 radnih dozvola, što je više od 10% ukupno radno aktivnog stanovništva Hrvatske. Vrlo je zanimljivo kako ti brojevi koreliraju s brojem ljudi koji su se iselili iz Hrvatske. Dakle, možemo zaključiti da nam se gotovo preko noći dramatično mijenja kompletna demografska struktura države. Koliko je to dobro, nisam dovoljno kompetentan suditi, ali kao laik, rekao bih da to nikako nije dobro. Naime, ti svi strani radnici Hrvatsku vide samo kao usputnu stanicu u odlasku ili u zapadnu Europu ili nazad u domicilne zemlje nakon isteka ugovora. Hrvatska bi morala naći načine da zadrži postojeće stanovništvo u državi jer mi se čini vrlo malo vjerojatno da će se veći postotak iseljenog stanovništva vratiti, barem ne u onoj najproduktivnijoj fazi života i rada. Svakako, trenutni kratkoročni odgovor na postojeće stanje je jednostavno takav kakav jest te smo i sami kao tvrtka pribjegli uvozu radnika iz Filipina. Ipak, dugoročno gledano, i sami smo svjesni da ćemo kao društvo morati potražiti i druga rješenja jer ovakvo stanje nikako nije održivo.

Kao rezultat svih ovih problema, prošle godine počela se kotrljati i inflacija, koja je krajem godine dosegnula dvoznamenkaste brojke i lagano se počela pretvarati u histeriju. U pojedinim mjesecima svaki smo tjedan dobivali nove (više) cijene naših dobavljača, što je, naravno, rezultiralo općom nesigurnosti, koja se prelila i na ostale ekonomske segmente. Sve to pogodilo je ne samo nas nego i naše zaposlenike. Zahvaljujući tome, prošle smo godine u dva navrata dizali plaće, a sigurno je da nas sličan scenarij čeka i ove. Drugi kvartal ove godine pokazuje ipak postupno smirivanje situacije, pa vjerujem da ćemo ipak koliko-toliko obuzdati postojeću situaciju.

Izdržali su najbolji 

Kako bi slika bila potpuna, 24. veljače prošle godine izmijenio je političku i društvenu sliku svijeta. Agresija Rusije na Ukrajinu, osim što je dodatno destabilizirala političku ravnotežu globalnih sila, ubrzala je rastuću inflaciju. Osim toga, kroz prizmu toga rata potencirala se i energetska kriza neslućenih razmjera, pri čemu su energenti u nekim slučajevima skočili i na dvostruke ili čak trostruke prijeratne vrijednosti. Snažno se potencirala priča o energetskoj učinkovitosti i diversifikaciji na razini svijeta, države, ekonomije, ali i na mikrorazini jedne tvrtke ili kućanstva. Čini se ipak da se i po tom pitanju situacija stabilizirala jer su se katastrofične projekcije od kraja prošle godine pokazale pretjerano pesimističnima.

Ipak, gledajući ukupnu sliku, istaknuo bih da smo se kao ugostiteljski sektor pokazali puno žilavijim nego što se pretpostavljalo. Ostali su najotporniji, najsnalažljiviji i oni, usudio bih se reći, najborbeniji. To su osobine koje ćete pronaći u svakome malom ili srednjem poduzetniku jer je upravo nagon za prilagodbu i preživljavanje ono što golema većina nas dijeli.

Kao pripadnik druge generacije obiteljskog poduzeća poručio bih budućim poduzetnicima da nijedan problem nije nerješiv i kako u posao treba ući bez straha da ne smijete pogriješiti. Greške su uvijek moguće, usudio bih se reći - gotovo poželjne. Naime, iz njih mnogo bolje učimo nego gledajući druge. I naš poduzetnički put, dug više od četvrt stoljeća, bio je pun uspona i padova, pun dobrih, ali i loših procjena. Bilo je sjajnih, ali i loših odluka, no ono što je najvažnije, učili smo i iz prvih, a pogotovo iz drugih. Treba samo hrabro krenuti i odvažiti se na put. Sutra je novi dan!

Jurica Protić član je izvršnog odbora HUP - Udruge malih i srednjih poduzetnika. Tekst je dio plaćenog sadržaja nastalog u okviru partnerske suradnje HUP-a i 24sata na poduzetničkoj platformi Kvaka24.