Kupujem kredu i papir i ništa mi nije teško za moje đake

Svaki dan u tiskanom izdanju 24sata stručnjaci, profesori i učitelji, roditelji i djeca, obični ljudi i znanstvenici upozoravat će na probleme, otkrivati rješenja i objašnjavati slučajeve koji mogu pomoći da imamo bolje obrazovanje za bolju Hrvatsku. 

Leo i Valentina su prvašići, Rosana je u drugom, a sestra joj Barbara u četvrtom razredu. I to je naša cijela škola, koja stane u omanji auto. Mala smo škola, malo nas je. U biti izgledamo kao mala složna obitelj i sve se lako dogovorimo. Uglavnom se družimo i usput marljivo učimo. Toplo nam je, zanimljivo i nema stresa, priča nasmijana učiteljica Sandra Bartolić Vugrinec (39), koja već 17 godina u područnoj školi u Lanišću podno Ćićarije na Buzeštini usađuje prva znanja malobrojnim malim ali marljivim osnovnoškolcima. Učiteljica Sandra do škole, koju katkad i snijeg zatrpa, putuje iz 60-ak kilometara udaljenog Motovuna. Putovanje joj ne pada teško jer voli svoj učiteljski posao i obožava učenike, kojima želi priuštiti više znanja i radosti. Jedna stara škola, jedna topla, šarena i pomagalima siromašna učionica, jedna učiteljica velika srca, četvero marljivih učenika u dvije školske klupe u tri razreda samo naoko oslikavaju najmanju školu u Hrvatskoj, onu u Lanišću.

- Kombiniram program za sve njih u istoj učionici. Moram uzeti u obzir da prvašići tek uče prva slova. Imamo puno tematskih dana i onda svi zajedno radimo kroz cijeli dan na istoj temi. U Lanišću postoji jedan prostor za starije osobe. Tamo se svaki petak održavaju radionice, često smo se s njima družili i te starije žene su nas učile tkanje, pletenje, vezenje i sve te ručne radove. Radili smo domaću paštu i sve vrste tjestenina, onda smo to sušili i podijelili starijima, koji su bili presretni neobičnim korisnim darom - priča učiteljica. Dodaje da su njeni đaci naučili puno od starijih jer su doživjeli i naučili nešto novo, a stariji su uživali jer su učenicima mogli prenijeti to svoje znanje i iskustvo.

- Učenici uživaju u ručnim radovima. Dečki koji su sad u petom razredu škole u Roču naučili su plesti i svi su ispleli šalove. Izvezli su si i torbe za kupovinu - priča učiteljica o nekadašnjem programu domaćinstva, koji i danas veseli učenike, a koji je izbačen iz škole.

Prvašići iz Lanišća već znaju što će postati jednog dana.

- Pa, najdraže mi je kad vježbamo slova. Volim pisati. Kad budem velik, želio bih biti vlakovođa - kaže prvašić Leo. Prvašica Valentina odlučno kaže kako već zna da će biti policajka i loviti kriminalce. Sestre Rosana i Barbara ne dvoje da će obje jednog dana biti liječnice. Škola u Lanišću po mnogočemu odskače od drugih škola u Hrvatskoj.

- Drukčiji smo od drugih škola jer smo mali. Nemamo zvono i nemamo nikakvih ograničenja. Možemo ići van kad god zaželimo. Između sebe se dogovaramo, a zna se desiti da poslušamo i prijedlog najmlađeg među nama. Imamo e-dnevnike i to funkcionira. Lijepo bi bilo da teške učeničke torbe možemo zamijeniti tabletima. Danas je materijalna situacija u školama jako loša. Treba nam i projektor i kompjutor. Nažalost, nama je i kreda problem. Problem je i obični bijeli papir - objašnjava učiteljica Sandra. Škola ima dobru suradnju s općinom Lanišće, koja pomaže financijski. Nabavila im je reljefne karte, televizor i oličila učionicu.

- Žalosno je da nam više pomogne naša općina nego ministarstvo. Kriza je, ja to razumijem, ali od nas se puno traži, a nemamo dovoljno materijalnih uvjeta. Ministarstvo bi trebalo osposobiti i opremiti učionicu koja odgovara suvremenim standardima današnjice. Ova naša učionica može se staviti u prošlo stoljeće. Mogli bismo sigurno imati bolje uvjete, ali mi se i u ovim uvjetima trudimo dati sve od sebe - opisuje učiteljica i stanje u školi. Dodaje da je zadovoljna svojim poslom i da obožava učenike. Da bi joj učenici imali bar osnovno što im je potrebno, Sandra puno toga financira sama.

- Kad svojim novcem kupim laptop, papir, toner, kredu ili nešto za školu i djecu, nije mi žao jer ja to želim. Želim priuštiti to njima. Htjela bih im katkada kupiti ili dati više, ali ne mogu. Na kraju svake školske godine svojim novcem od srca svakom učeniku kupim poklon. Njih je malo, pa si mogu to priuštiti, ali da ih je samo malo više, ne bih to mogla - priča učiteljica Sandra, čije je srce veliko poput školske učionice.

Lajkaj stranicu Bolje obrazovanje, bolja Hrvatska na Facebooku

Pročitajte više o temi na stranici Bolje obrazovanje