Bili smo u Međugorju, put, očekivanja i dojmovi. Nekoliko nas je letilo zrakoplovom iz Zagreba i već za vrijeme leta sam se od srca nasmijao, jedna stjuardesa nam ispriča istinit doživljaj. Za vrijeme jednog leta u Split jedna je putnica stalno hodala gore dole i na upit da li je nervozna ili šta je s njom, ona kao iz topa odgovori.....“obećala sam Gospi da ću hodajući doći u Međugorje“. Od srca smo se nasmijali. Hvala Bogu da nas na granici nisu dočekali graničari iz unutrašnjosti, nego baš domaći, bilo je ugodno čuti taj dijalekt, vidjeti taj srdačan osmjeh i lijepe želje za naš put. Međugorje, očekivao sam nešto poput Fatime, ali sam se ugodno iznenadio da nema toliko betona, da je ponašanje domaćina pristojno i nenametljivo, da su u svakom trenutku spremni za pomoći. Puno ljudi iz cijelog svijeta, neka nesvakidašnja atmosfera, umirujuće ugodna. Na ukazanju je bilo posebno, neću kritizirati propuste, ali baš to mi je bilo posebno simpatično, nema perfekcije niti kalupa, puno je naivne i mile improvizacije pa smo se i mi jako brzo prilagodili tome. Pomolili smo se pred velikim ISUSOM, ispričali mu svatko svoje želje i zamoli li ga da ih usliši. Poseban susret je bio sa jednim svećenikom iz JAR-a, bili smo u redu i vidjeli njegovo stavljanje ruku na glavu jedne mlađe ženske, ona je jednostavno klonula, pridržali su je i ostala je ležeći.