Kroz Azerbajdžan - zemlju vatre, šafrana i velike ljepote

Krećemo u Azerbajdžan – zemlju čije je ime teško izgovoriti, zemlju za koju smo čuli barem desetak puta pitanje: A kaj ćete tam? Al ono što mnogi ljudi ne znaju, to je zemlja vatre, zemlja šafrana, bogate kulture, prekrasne prirode i ljubaznih ljudi.

Polazak iz Budimpešte u 22 sata. Vožnja traje nešto malo manje od tri i pol sata plus još tri sata vremenske razlike i u Baku stižemo oko 4 sata i 30 minuta. Novčana jedinica je azerbajdžanski Manat ili AZN, tečaj je otprilike kao euro (1AZN=0,97€).

Baku je glavni grad Azerbajdžana i najveći na tom Kavkasko/Kaspijskom području. Numeričke i povijesne podatke ćete si sami izguglati , ajmo mi vidjeti kako taj grad diše. U grad ne stiže puno turista pa se treba pripremiti na jezičnu barijeru. Ako ne znate azerski ili ruski najbolje je da pričate hrvatski jer će vas razumjeti bolje nego engleski. Osim jezika pripremite se da ćete biti glavna meta svih pogleda.

Kad smo stigli u grad, s bljedunjavim licem, plavom kosom i backpackom na leđima jednostavno ne možete pobjeći od svih pogleda. Pa smo tako zapeli i pogledu policije na ulazu u metro stanicu. Dva policajca koja brinu o redu i sigurnosti na stanici skočila su sa svojih stolica čim su nas ugledala i tu je došlo do prve jezične barijere. Pričaju oni nešto na azerskom, mi na engleskom, nitko nikog ne razumije. Počnu zatim na ruskom, mi se prebacimo na hrvatski i dalje nitko nikog ne razumije. Ništa, preostala nam je jedino komunikacija rukama, nogama i smiješkom što se pokazalo da uvijek prolazi. Zaključujemo da nam žele pomoći, ali ne znaju kako.

Dogovorili smo se da nam treba metro kartica, pa su nam pomogli u kupnji, napunili nam je na automatu, kao da smo oduzeti i ne znamo to sami napraviti. I tu nije bio kraj. Zanimalo ih je do koje stanice idemo, nisu nas htjeli pustiti u metro dok nisu našli nekog tko je također putovao u tom smjeru da nas otprati do vlaka i kaže kada moramo sići. Jest da im metro nije baš najbolje označen, al kroz toliko gradova smo već prošli, vozili se s toliko različitih metro sustava da nam nije problem snaći se, al eto ne možeš odbiti ljubaznost već prvi dan. Javni gradski prijevoz je jednostavan i jeftin stoga je i najbolja opcija za lutanje gradom, osim naravno vlastitih nogu.

Pogledajte video iz Azerbejdžana:

Aerodrom

Prvo vam treba prijevoz od aerodroma do centra grada. Naravno da taksija ima na sve strane, al mi ćemo vam ponuditi najjeftiniji prijevoz koji smo mi uspjeli naći. Čim izađete iz aerodromske zgrade, s druge strane parkinga stoji maršrutka broj 116 koja će vas za 0,50 AZN i pola sata prebaciti do grada, točnije do Samad Vurgun parka (ulica 28. May).

Za povratak na aerodrom možete također koristiti spomenutu maršrutku iz S. Vurgun parka. Ako let imate kasno u noći ili rano jutro kao mi pa javni prijevoz više ne vozi, najbolja je kombinacija metro i taksi. Npr. mi smo se metroom prebacili do stanice Koroghlu (metro vozi do ponoći, bolje da idete ranije pa pričekate nekoliko sati na aerodromu) i tamo uzeli taksi za 7 AZN, dok će vas taksi iz centra do aerodroma doći vrtoglavih 40-50AZN.

Metro

Dvije su linije metro sustava, vožnja je 0,20AZN. Na šalteru u metro stanici kupi se kartica za 2AZN koja se onda na automatima puni, slično kao londonski Oyster. Karticu možete vratiti na šalteru kad ćete se vraćati kući, a oni će vam vratiti preostali iznos s kartice i 2 AZN koja ste dali za nju. Metro stanice izgrađene su za vrijeme Sovjetskog saveza, prilično su duboko ispod zemlje jer su trebale služiti i kao zaštita od nuklearnog napada. Svaka stanica uređena je na svoj način, sve su jako čiste i na svakoj se nalaze policajci koji brinu o redu.

Autobus

Osim metroa tu su i busevi i tzv. maršrutke, vožnja kroz grad je 0,30AZN (maršrutka 0,20AZN) bez obzira vozite li se jednu ili 10 stanica, plaća se prilikom izlaska iz busa. Švercanje u Azerbajdžanu je vrlo jednostavno, ali primijetit ćete da svaka osoba, ako recimo izađe na zadnja vrata odnijet će vozaču novce, nitko neće otići, a da ne plati vožnju.

Što sve možete vidjeti u Bakuu:

Stari grad – okružen je zidinama unutar kojih se nalaze tradicionalne kuće, te:

Bulevard – šetnica uz obalu Kaspijskog jezera, od National Flag Square, do Freedom Square:

Trg Fontana – cijeli grad prepun je fontana, a najviše ih je naravno na istoimenom trgu gdje se osim fontana nalazi i:

Grad je u punom cvatu izgradnje i to zaista prekrasne, futurističke arhitekture :

Lijep pogled na grad pruža se s vidikovca do kojeg će vas besplatno dovesti uspinjača (nasuprot Mugam Evi dvorani):

Osim toga u Baku nemojte zaboraviti obići neku od tržnica, npr. Taza gdje osim začina, voća, povrća, svježeg mesa možete kupiti i kućne ljubimce.

Tu su još poznata James Bond Oil field – polje bušotina iz filma "The world is not enough", nema se previše što vidjeti osim ako niste zagriženi fan James Bonda pa želite uskočiti u scenu iz filma.

Posjetili smo i vječnu vatru, Yanar Dagh . Što vam preporučamo samo ako imate višak vremena i ako to nikad niste vidjeli. Naime, vožnja od centra Bakua do tamo s lokalnim busem traje nekih 40min (ovisno o gužvi), a tamo će vas dočekati brdašce koje gori (zbog plinova koji izlaze iz njega), i da naplatit će vam ulaz, naravno. Nešto slično vidjeli smo u Turskoj gdje je brdo puno veće i iza svega stoji priča o zmaju koji spava ispod brda i riga vatru, pa nas ovo sada i nije nešto impresioniralo.

Baku nije prava slika Azerbajdžana

Baku se pretvara u pravi mali Dubai. Ulicama grada možete vidjeti zavidan vozni park, od Mercedesa i BMW-a, preko Lexusa do Porschea i  Mustanga, tu i tamo ubaci se prastara Lada. Grad je čist, uredan, ali čim se udaljite iz centra slika se mijenja. Baku nije prava slika života u Azerbajdžanu.

Kad smo se pripremali za put puno smo čitali o Azerbajdžanu i pokazalo se da je većina informacija na internetu zastarjela. Ono čega sam se najviše bojala su bili ljudi, za koje piše da su zatvoreni, konzervativni, negdje je čak pisalo da se im niti kojim slučajem ne smiješ nasmiješiti i slične nebuloze. Ispostavilo se potpuno obrnuto, kao i obično. Kako je jezična barijera problem mnogi ljudi djeluju zatvoreno, ali zapravo nisu. Svatko kome priđete pokušat će vam pomoći.

Azerbajdžan je muslimanska zemlja i mnogi ljudi drže do svoje vjere i običaja, naravno. Ali primijetit ćete da se europski trendovi prate punom mjerom. Samo ako obratite pažnju na odijevanje, nismo vidjeli niti jednu osobu da nije sređena, sve cure su našminkane, u mini haljinicama, štiklama, a muškarci ne nose patike i trenirke, svi su u cipelama. A da ne govorim koliko su svi namirisani, kada prođe pokraj vas, ako ne padneš u nesvijest od količine parfema onda imaš sreće.

Druželjubivost je osobina koje im ne nedostaje, a to pokazuju situacije na kakve nailazite dok hodate gradom, spomenut ćemo dvije takve.

Dok smo šetali uz Kaspijsko jezero prišao nam je mlad dečko s ogromnim osmijehom na licu i nešto nam pričao na azerskom. Ni smo se mogli sporazumjeti, a očito nam je morao nešto važno reći jer je bio uporan. Tražio je od prolaznika dal netko priča ruski i našao starijeg gospodina koji nam je pokušao objasniti što on zapravo želi. Dečko je želio samo jednu stvar, htio se družiti s nama , samo to i ništa više. Nažalost mi smo baš napuštali Baku tako da smo izmijenili kontakte i obećali mu se javiti.

Druga situacija je bila u parku Narimanov gdje smo dolazili par dana zaredom jer nam se svidio kebab. Zadnji dan, prije polaska doma prišao nam je dečko i na tečnom engleskom počeo pričati sa nama . Kaže kako je posjetio Zagreb prije mjesec dana, gdje je osvojio drugo mjesto u teakwandou, svidjela mu se Hrvatska, al ne i navijači koji su stalno išli uuuuuu kad je on nastupao. Pričali smo o svemu i svačemu, na nisu. Svatko kome priđete pokušat će vam pomoći.

Azerbajdžan je muslimanska zemlja i mnogi ljudi drže do svoje vjere i običaja, naravno. Ali primjetiti ćete da se europski trendovi prate punom mjerom. Samo ako obratite pažnju na odijevanje, nismo vidjeli niti jednu osobu da nije sređena, sve cure su našminkane, u mini haljinicama, štiklama, a muškarci ne nose patike i trenirke, svi su u cipelama. A da ne govorim koliko su svi namirisani, kada prođe pokraj vas, ako ne padneš u nesvijest od količine parfema onda imaš sreće.

Druželjubivost je osobina koje im ne nedostaje, a to pokazuju situacije na kakve nailazite dok hodate gradom, spomenut ćemo dvije takve.

Dok smo šetali uz Kaspijsko jezero prišao nam je mlad dečko s ogromnim osmijehom na licu i nešto nam pričao na azerskom. Ni smo se mogli sporazumjeti, a očito nam je morao nešto važno reći jer je bio uporan. Tražio je od prolaznika dal netko priča ruski i našao starijeg gospodina koji nam je pokušao objasniti što on zapravo želi. Dečko je želio samo jednu stvar, htio se družiti, a nama , samo to i ništa više. Nažalost mi smo baš napuštali Baku tako da smo izmijenili kontakte i obećali mu se javiti.

Druga situacija je bila u parku Narimanov gdje smo dolazili par dana zaredom jer nam se svidio kebab. Zadnji dan, prije polaska doma prišao nam je dečko i na tečnom engleskom počeo pričati s nama . Kaže kako je posjetio Zagreb prije mjesec dana, gdje je osvojio drugo mjesto u teakwandou, svidjela mu se Hrvatska, al ne i navijači koji su stalno išli uuuuuu kad je on nastupao. Pričali smo o svemu i svačemu, na kraju nam je rekao da nam je prišao jer se bojao za nas. Kaže da je to park gdje se skuplja “ološ” Bakua, veli vidiš pijanci, prostitutke, prosjaci, zašto ste došli u ovaj dio grada.

Qobustan

Baku ima puno toga za ponuditi, ali ukoliko vam dosadi možete se uputiti do 60km udaljenog Qobustana. Do tamo možete doći kombinacijom autobusnih linija 120 (0,30AZN, polazak s bilo koje stanice kod Bulevara) i linija 195 (0,80AZN). Bus vas ostavlja točno kod znaka Qobustan odakle vam preporučamo da uzmete taxi koji će vas voziti kroz cijelo ovo područje za 15-40AZN ovisno o vašim sposobnostima pregovaranja. Turista nema puno, ali ukoliko naletite na nekog, dogovorite se pa podijelite taxi kako bi si smanjili cijenu.

Nas je kroz to područje vozio ludi Mišel u svojoj prastaroj Ladi. Jurili smo neasfaltiranim putevima i pogodili svaku rupu na putu, kaže da mu je Šumaher bio učenik. Mišel nam je ispričao svakojake priče pa i svoju priču kako je proveo deset godina u zatvoru jer je krao mjed kako bi prehranio svoju obitelj, iako mu doslovno u vrtu teče nafta. Kaže da se sva nafta i plin eksportiraju van Azerbajdžana i da oni na vrhu uzimaju lovu i nitko se ne brine za siromašne kojih ima jako puno.

Ako želite još bolje upoznati Azerbajdžan morate se uputiti dalje u unutrašnjost zemlje. Rekli smo da Baku nije prava slika zemlje, zato smo mi odlučili posjetiti selo Xinaliq, ali o tome vam pišemo neki drugi put.

Članak je preuzet s portala Putoholičari.com.