Krešo Ćosić: Genijalac koji je volio knjige i crtane filmove

Igrali smo ‘70-ih finale kupa u Splitu protiv Zadra. Bili smo apsolutni favoriti, čak smo i svečanu večeru naručili za feštu. Ali nismo znali da se Ćosić dan prije vratio iz Amerike. Na koncu je Zadar pobijedio. Ma, Krešo nas je gotovo sam pobijedio, prisjetio se Vinko Bajrović, nekadašnji “tehniko” splitske Jugoplastike.

Prošlo je 20 godina od smrti igrača kojeg su Zadrani isprva podrugljivo zvali Čačkalica, jer je bio nevjerojatno mršav, a na kraju su mu se klanjali kao vjerojatno najvećem koji je ikad igrao u dresu KK Zadra.

Giuseppe Gjergja bio je možda i najzaslužniji što se Ćosić uopće počeo baviti košarkom.

- Krešu sam upoznao kad je s 13 godina došao na selekciju k profesoru Leonardu Bajlu. Bio je 204 cm visok i imao samo 62 kilograma, a djeca, okrutna kakva već jesu, odmah su ga prozvala Auschwitz. S obzirom na svoju građu, nije uspio proći motoričke testove, no vidio sam da ima ‘mota’, da razumije košarku pa sam zamolio profesora da ga ostavi. Bajlo je s njim radio na motorici, ja na košarci i vrlo brzo je Krešo postao prvotimac Zadra - prisjetio se Giuseppe Gjergja.

On i Ćosić bili su nezaustavljivi, a onda je Krešo otišao.

- Krešu smo ispratili u Ameriku kao velikog zafrkanta, lika koji je znao sletjeti fićom u kanal, popiti i zapaliti cigaretu... Radio sve što i drugi mladi u to vrijeme. A nakon par mjeseci vratio nam se kao svećenik, kao svetac koji ne pije, ne puši, pred kojim ne možeš ni ‘zabeštimati’ - prisjeća se Petar Skansi.

Začudio se i Pino Gjerga.

- Krešo je odrastao u obitelji ateista, nije išao u crkvu i iznenadio me kad mi je po povratku iz Amerike darovao knjigu o mormonima i pokušao me privoljeti da mu se priključim. Obećao sam mu da hoću, ako na brzinu izmoli Oče naš. Naravno da nije znao... - nasmijao se Pino. 

Krešo je bio trener na čuvenoj utakmici na EP u Španjolskoj kada je reprezentacija vodila 9 koševa razlike Ruse, 40 sekundi prije kraja.

I uspjela izgubiti...

- Sjećam se, otišli smo u grad i zapili se od tuge, a Krešo je otišao u hotel i stavio videokasetu s crtanim filmovima. Obožavao ih je i uvijek nosio sa sobom - prisjeća se Vinko Bajrović.

Sa sobom nije nosio samo crtiće.

- Na putovanja je uvijek nosio i dva kofera knjiga! Najveći je igrač svih vremena izvan SAD-a - tvrdi Mirko Novosel.

"Zvao sam ga Žila"

Bio je krasan čovjek, ali što se baš ne zna - iznimno duhovit, prisjetio se Krešin velik prijatelj Rato Tvrdić.

- Zvao sam ga Žila jer sam ga jednom nešto primio za ruku, a on je zavikao da će mu puknuti žila koliko sam ga stisnuo. I tako je za mene i za mnoge koji su ga poznavali zauvijek ostao Žila - kaže Rato.