Ej, Bosno teška li je tvoja kolektivna sudbina, još je teža svakom pojedincu koji živi u toj noćnoj mori koju je prouzročilo Osmanlijsko osvajanje. Uhvaćena u vrtlog povijesti, na putu svim vojskama u posljednjih 2000 godina , spotiču se o tebe , udaraju te nogom, nadajući se da ćeš se maknuti s puta onima koji ne razumiju što se događa. A, ono što se događa , najbolje je opisao Meša Selimović u svojem genijalnom romanu "Derviš i smrt". Citat: "Mi smo ničiji. Uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Vjekovima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi historije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ljubav. Svako misli da će nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreća. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni skim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo. S nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadništva, nećemo da gledamo unazada, a nemamo kad da gledamo unaprijed.." POČIVALE u MIRU.