Krasno je u Krasnom: Najbolji sir, zadnji pastiri i medvjedi

Planinari koji pođu planinarskim stazama Sjevernog Velebita ili drugi “zalutali” sretnici ako požele okrjepu, u Krasnu će naći baš sve što im treba. Dobre ljude i “trpezu”, obilja bez obzira na teren koji vremenske neprilike ne štede.

Beba, Ruža, Zara, Berta, Sana - počela je Nikolina nabrajati imena svojih ljubimica, krava metafonki i simentalki, zvijezda Krasna, zbog čijeg mlijeka i sira mnogi hrle u to lijepo mjesto. Počela nam je i objašnjavati kad je koja došla na svijet.

Nikolina i suprug Perica Anić vlasnici su obiteljskog gospodarstva. Proizvode sir u maloj obiteljskoj sirani. Njihove tvrdnje da je njihov sir najbolji potkrijepio je i Nikolinin mobitel koji nije prestajao zvoniti. Kupci su imali samo jedno pitanje - imate li sira? Obitelj uzgaja muzne krave i podmladak, ukupno broje 27 grla goveda. 

Po pitanju sira, najtraženiji je škripavac, tradicionalni lički sir, čiju je recepturu Nikolina naslijedila od svekrve pa ju je potom dorađivala kako bi došla do današnjeg, kako mještani kažu, najboljeg sira na cijelom Velebitu. Rade i tvrdi kravlji sir te kravlju skutu, a sve od nepasteriziranog mlijeka visoke kvalitete i čistoće. Vijek škripavca je zato kratak, traje otprilike desetak dana, u biti dovoljno, jer ionako brzo nestaje s tanjura.

Ono što proizvodnju sira čini posebnom je mlijeko s pašnjaka smještenih na 800 metara nadmorske visine. Krave jedu samoniklo planinsko bilje, čajeve i razne ljekovite vrste, što mlijeko čini kvalitetnijim i ukusnijim. Za kilogram škripavca krave moraju dati deset litara mlijeka. Anići na dnevnoj bazi izrade desetak sireva, a sve prodaju na kućnom pragu.

Nikolina nam je otkrila i recepturu.

- Kravlje mlijeko treba ugrijati na temperaturu od 35 do 36 stupnjeva Celzijevih. U njega se potom stavi sirilo i čekate da se procijedi. Gruš se zdrobi i dogrijava na temperaturu od 45 stupnjeva i tad zrno počinje škripati - objasnila je.

Dobar glas se brzo proširio. Turisti dolaze sa svih strana, a zanimljivo je da su upućeniji u hrvatske tradicionalne vrste nego domaći turisti.

'Turisti sve znaju o nama' 

- Ništa im ne moramo objašnjavati, oni sve znaju - kažu domaćini. U planu im je proširenje, želja im je sagraditi kušaonicu, ali ih muči birokracija.

- Već 11 godina čekamo proširenje urbanističkog plana, no u županiji nema sluha za rješavanje toga problema. Znale su nam doći cijele grupe turista, čuju za nas, ali mi ih nemamo gdje ugostiti - kaže nam Nikolina

. Ali optimistična je, gradit će i dalje, vjeruju kako će djeca nastaviti obiteljski posao, a ponosni su i što ljudi sve češe kupuju vikendice baš u njihovu kraju. Mnogi se u Krasnu bave poljoprivredom i stočarstvom. To je hrana i život, kažu nam. Obitelj Samaržija jedina je u Krasnu koja se, uz bio uzgoj povrća, bavi i uzgojem ovaca. 

Nekad su držali dvjestotinjak grla, danas imaju nekoliko desetaka ovaca o kojima se brine najstariji član njihove obitelji, djed Zvonko (80). Kažu, da nema njega, sve bi bilo puno teže. On ih šiša, hrani i izvodi na ispašu pa ih satima čuva dok su vani, baš kao što su nekad činili pastiri ovog bajkovitog ličkog kraja. On je, kaže, zadnji pastir u Krasnu.

- Nekad nas je tu u Krasnu bilo desetak, a sad sam ostao samo ja. Lipa su to vrimena bila, svakog jutra pođemo u planine pa sve do navečer. Priko brda smo znali preć i trideset kilometara u jednom danu - započeo je svoju pastirsku priču Zvonko Samaržija. Dida Zvonko, kako ga zovu, i danas svakoga jutra u torbu ubaci komad pršuta, slanine i sira te ode u brdo sa stadom. Šetnjom održava zavidno dobru kondiciju, iako su dobrim dijelom zaslužni i “žilavi” lički korijeni.

- Ovce prvo izvedem iz staje pa ovdi priko brda. I tako ja šetkam polako, a one najviše uz mene idu, lipo se okupe i pasu travu - rekao nam je dida Zvonko pa se sa sjetom prisjetio zaboravljenih trenutaka njegove mladosti.

- Znate li vi kako smo mi tjerali medvjede i vukove? Od drveta ivike radili smo frule, a posebno u litnje doba! Znači, samo je oguliš, svrneš pa sviraj i pivaj po cile dane da zviri pobignu u šumu - priča nam dida Zvonko.

Iako se ponosi titulom najstarijeg i jedinog pastira u kraju, ipak nam je priznao da se ponekad osjeća vrlo usamljenim. Nedostaje mu društvo i netko s kim može “zapivat” stare pastirske pjesme kao nekad.

'Nedostaje mi stari život'

- Baš nam je bilo lipo prije. Život je bio dobar, puno zadovoljniji nego što je sad. Imali smo krave, ovce, volove i konje s kojima smo radili u polju. Svaka kuća držala je po desetak ovaca, taman koliko im triba. Fale mi ta vremena baš zato što smo se družili više, a sad sam osta sam ovdi, od sedamnaest mojih jarana ostao sam samo ja i još jedan. Da mi nije ove moje dice, ne znam što bih - tužno će dida Zvonko. 

Kako bismo barem malo zaliječili Zvonkovu nostalgiju, zamolili smo ga da nam otpjeva neku staru pastirsku ličku pjesmu. Nakon toliko godina priznao nam je da mu se teško sjetiti tih pjesama, no ipak, nakon nekog vremena, sjećanja su navrla pa nam je zapjevao.