Korona pretvorila Međugorje u grad duhova: 'Katastrofa, nikad nije bilo gore, nema autobusa'

Oluja se sprema nad zapadnom Hercegovinom, ali čini se da neonsku reklamu pizzerije Tomato to uopće ne zanima. Tupo žmirka u sumraku i baca odsjaj na pognute likove u zatvorenom izlogu. Ni žene u kukuljicama, zarobljene iza stakla, ne uznemiruju munje u daljini. Odsutno promatraju prolaznike i treperave farove, kao što to čine već desetljećima. Čekaju da ih netko pokupi i odnese. Ali nema nikoga.

Međugorje je umrtvljeno i ispražnjeno. Nekad živo i raskupusano svetište sad je poluprazno svratište i skladište za stotine porculanskih sakralnih rekvizita. Korona je uzela svoj danak i nanijela štetu, čini se, veću od komunizma, rata i vatikanskih skeptika zajedno. 

'Nikad nije bilo gore'

Jedva smo našli smještaj. Osim Ville Regine, bivšeg utočišta Zdravka Mamića i još nekoliko razvikanijih hotela, ovdje je bilo teže naći prenoćište nego na autocesti. Zabrinjavajuće, ako uzmemo u obzir da je Međugorje praktički sazdano od hotela, pansiona, apartmana i sličnih svratišta. Neka ljubazna djevojka iz rijetkih preostalih otvorenih trgovina okrenula je broj od prijatelja, a on se u roku od pet minuta stvorio s autom i odvezao nas u svoj apartman. Bez računa, bez pisanog traga, sve u gotovini. 

- Nikad nije bilo gore, vjerujete li mi? Nešto Poljaka, Španjolaca i Iraca, ali to je sve slabo. Sve mali auti, nema autobusa. Ništa od toga - vrti glavom sijedi prodavač krunica ispod Brda ukazanja. Upire čvornatim prstom na makadamski parking. Tamo je nekoliko usamljenih njemačkih automobila, većinom domaćih registracija. Nema prometa. 

Grabimo prema Brdu, mjestu na kojem se još davno, u nježnim osamdesetima, navodno ukazala Gospa. Osim malobrojne španjolske ekskurzije, nema nikoga. Grupa od petnaestak ljudi mrmori u molitvi, klanjaju se pred modrim križem u podnožju uzvisine. Nose postarijeg muškarca u invalidskim kolicima. Suvenirnice i hoteli oko njih mukom zatvoreni. 

'Korona je, morali smo zatvoriti, nadam se da razumijete...', govore kao jedan glasovi ugostitelja i hotelijera razbacanih oko Brda ukazanja, iz prvog reda do mora novca kojeg je Međugorje donedavno okretalo.

Gdje je vidjelica?

Spuštamo se niže, prema Beverly Hillsu, kako lokalci nazivaju naselje u kojemu žive vidjelice. Pred kućom Mirjane Dragičević Soldo, gospođe koja tvrdi da joj se Gospa redovito ukazivala na tjednoj bazi, i onda u ožujku, baš u osvit pandemije, naglo joj otkazala suradnju osim posjeta za rođendan, također nema života. 

ODSAD SAMO ZA ROĐENDAN Gospa otkazala vidjelici: 'Znala sam da to neće trajati zauvijek'

Veliki, četverokatni pansion u formalnom vlasništvu Mirjanine prezimenjakinje zjapi prazan. Zatvoren je. Ne odgovaraju na telefonski broj istaknut na vratima. U ranijem razgovoru, iz pansiona su nas ljubazno informirali da je ovo Mirjanino konačište te da se nalazi odmah uz njenu kuću. Svejedno, vidjelica se ne javlja i ne odgovara na poruke. Iako susjedi kažu da u dvjema lijepim kućama uz pansion žive Mirjana i njen brat, ukućani koje smo zatekli u dvorištu tvrde da ih nema. Možda su na Hvaru? U pozadini prostranog dvorišta, u garaži krcatoj kutijama, u oči upada stražnjica zlatnožutog Range Rovera. Od Mirjane ni traga ni glasa. Nestala je, kao turistička ponuda Međugorja. Kao Gospini učestali posjeti. 

'Što je ovo došlo, prijatelju moj?'

- A jel vi stvarno mislite da je ovo stvarno? - pita nas vlasnica jedne od religioznih suvenirnica. Okružena Majkama Božjim, u različitim bojama, pakiranjima i veličinama, zabrinuto nas gleda.

- Ovo sve s koronom, mislite da je stvarno? Sjećam se, kad je tek počelo, autobusi nisu vozili, brodovi nisu plovili, avioni su bili prizemljeni, a rakete su i dalje letjele. Kako to? Ne znam, nisam sigurna što bih uopće mislila - vrti glavom sumnjičava gospođa. 

Na zidovima oko nje, u plavim kutijama su poslagani uredni nizovi zapakiranih figurica Gospi. Kao sakralne Barbie lutke. Jedan kut trgovine načičkan je raspelima. Velikim, srednjim, malim, svih oblika i veličina, s Isusom i bez njega. Nekad je ovaj kič s polica letio kao halva. Krunice, kipići, magneti, bedževi, tanjuri, anđeli, arkanđeli, razglednice, jastuci, majice, razglednice, slike, okviri, narukvice i naušnice. Šeširi. Štapovi. Parfemi. Zlato. Svijeće. Knjige Mirjane Dragičević, u karakterističnoj molećivoj pozi i cijenom od 15 eura po komadu. Teško se odlučiti za najupečatljiviji religiozni merch iz preostalih međugorskih trgovina, ali kip Gospe na postolju s kotačima i skulptura dviju šaka koje među prstima drže Isusa i apostole ulaze u uži izbor.

- Što je ovo došlo, prijatelju moj? Ništa ne radi, katastrofa. Jesam zatvorio? Naravno, svi su zatvorili - jauče mladić sa sunčanim naočalama, kaže da se zove Milijan. Imao je suvenirnicu. 

'Izdržat će se'

Restorani i kafići čine se manje pogođenima, iako smo tamo vidjeli najviše domaćeg svijeta. Izvrću šalice, otpuhuju oblake i komentiraju situaciju. Korona je i njima na usnama. 

- A teško je, što ćeš. Ali izdržat će se - saopćava konobar iz Ville Regine, ne skidajući hladnokrvni, profesionalni osmijeh s lica. I drugdje su suzdržani nakon saznanja o našem novinarskom poslanju. Ljubazni su, ali osjetna je jasna granica do koje su voljni komunicirati.

U jednom restoranu zasjeo je pripiti bradonja. Sijed je, stranac, nosi naočale i maše štapom. Glasan je. Podsjeća na Djeda Mraza. Možda je došao uskočiti umjesto Gospe? Galami nešto o Merleu Haggardu i 'moonshineu'. Ekipa lokalaca smijulji se za susjednim stolom. Nazdravljaju djedici. Ne razumiju se međusobno, ali zveckajuće čaše dovoljan su prevoditelj. Dobro im je došao, razbio je rutinu.

Za razliku od njih, rutina je, čini se, dobro došla Zdravku Mamiću, drugom najpoznatijem rezidentu Međugorja. Skriven od hrvatskog pravosuđa koje ga želi pospremiti iza rešetaka, svakog jutra, pričaju, ustaje rano, trči svojom rutom i sjeda u omiljeni kafić. Nedjeljom je na misi, razumije se. Zaštitari su još uvijek prisutni, na diskretnoj udaljenosti. Kupio je stan ovdje, od sto kvadrata, u Ulici Franje Tuđmana. Na suprugino ime. Još vozi BMW. Tko mu sve plaća? Kaže da je brat. Vidjeli smo ga. Zdravka, ne brata. I popričali s njim, ali to nije tema ove reportaže. Došao je na jutarnji ritual u omiljeni kafić, u neposrednoj blizini Tuđmanove ulice. Nije sjedio leđima okrenut zidu. Nitko ga nije čudno gledao.

Ples pod otvorenim nebom

Nekadašnji boss hrvatskog nogometa, a današnji bjegunac, odavno nije neobična pojava u Međugorju. Navikli su na njega. Ono što je uistinu začudilo ljude odvilo se u sumraku s početka ovog teksta. Nedaleko od one usamljene, žmirkajuće neonske reklame. Lunjali smo praznim gradom, zavirivali u izloge i neuspješno pokušavali komunicirati s rijetkim prolaznicima. Odjednom, negdje između fasada mračnih hotela, začuli smo buku. Smijeh. Ples. Glazbu. Potrčali smo, ni trenutka ne ispuštajući trag dragocjenog zvuka iz ušiju. Vodio je prema crkvi Svetog Jakova, onoj velikoj, glavnoj, s razglednica. Onoj pred kojom već mjesecima ironično i nepotrebno stoji natpis 'Tišina'. 

Tamo, ispod munjevitog i zgužvanog neba, plesalo je tridesetak ljudi. Obgrljenih ruku vrtjeli su se u krug, tabanali nogama i podizali dlanove uvis. Iz zvučnika u sredini tutnjala je poletna melodija, na nerazumljivom jeziku. Muškarci, žene, djeca i starci neumorno su plesali i pjevali, odbacivali ruksake i jakne, pozivajući ostale da im se pridruže. Kasnije ćemo doznati da se radi o poljskim hodočasnicima. Ljubazni, topli ljudi.

Nismo bili jedini koji su zastali promotriti neobičan prizor. Mještani su tiho, jedan po jedan, izranjali iz mraka i okupljali se oko rasplesane grupe. Izvlačili su mobitele i snimali. Blagi osmijeh treperio im je na licima. Kao da im se ukazalo nešto nevjerojatno. Nešto nezemaljski.