Komentar: Kad imaš 18, svaka sljedeća ti mora biti važna...

Aco je s Cibonom došao u Šibenik, svratio kući i na vratima sobe svoga mlađega brata našao poruku:

“Zabranjen ulaz igračima Cibone!”

Eto, to je bio Dražen Petrović. Ni za brata nije imao popusta, barem ne prije nego što ga pobijedi. Mrzio je gubiti na kartama, bio je bijesan i nakon svakog poraza na basketu u ulici, tek je u NBA-u shvatio da ne može dobiti baš svaku utakmicu. Tek tad, kad mu je bilo dvadeset i nešto.

A danas... Danas je drugačije vrijeme. Klinac od 17 ili 18 izgubi četvrtfinale SP-a i sve potjera u neku stvar. Pa “legne” protiv Australije, dopusti si apsolutni debakl, minus 27. Pa onda i protiv Poljske jer, eto, više nije važno.

Ne, nije ovo priča o Dariju Šariću, Borisu Baraću ili Toniju Katiću. Ovo je priča o svima njima. I o sportu nekog novog vremena. Kad bi Dražen izgubio jednu, pojeo bi parket samo da dobije svaku sljedeću. Iako, možda, ta sljedeća nije bila važna. Njemu je bila, svaka mu je bila važna. Pogotovo kad je imao 16, 17 ili 18. Današnji klinci, navodno ludo talentirani klinci, u toj sljedećoj “legnu”. I ne osvrnu se...

- Da bi postali veliki igrači, moraju si srediti glavu. A ja nisam psiholog - reći će izbornik Dražen Brajković.

I to je u redu, ni ne mora biti. Iako veliki treneri to najčešće jesu. Veći je problem što nije puno promašio.

Onom klincu iz uvoda psiholog nije trebao. Mrzio je gubiti i bez psihologa. Njegovim nasljednicima, čini se, netko treba. Da im kaže da je svaka sljedeća važna, pogotovo dok imaš 18. Onaj tko to sam shvati, ima šansu otići daleko. Ostali? Malo teže...