Nije problem što Pere Metličića više nema ni što ga neće biti u budućnosti. Problem je što velikani hrvatskog rukometa odlaze kao da su beznačajni i nepotrebni...
Komentar: Da, jesi legenda, ali ja odlučujem kad ti je dosta...
U hrvatskom dresu “popio” je dobru količinu udaraca, na trenutke smo i zaboravljali kako Petar Metličić izgleda bez masnica, na EP-u 2004. umalo je ostao bez oka... Hrabro je ustajao i išao dalje. Trpio i šutio.
A kad je progovorio, priča kaže da je potjerao Zorana Gopca iz svlačionice, potpisao si je “ispisnicu”. Nakon 12 godina u reprezentaciji i pet medalja s najvećih natjecanja dobio je - nogu u guzicu. Zato što je rekao ono što nije smio, zato što je pomislio da Velikom gazdi može reći što misli.
I uzalud mu sve one masnice, batine i osvojene medalje. I ugled, reputacija čovjeka koji je školski primjer velikog sportaša, idealnog kapetana. Sve je uzalud kad kažeš ono što ne smiješ.
Ključni problem i nije to što Petra Metličića danas nema u reprezentaciji, što ga vjerojatno, kako sam kaže, u skoroj budućnosti neće biti ni u hrvatskom rukometu. Ne, problem je što je jedan takav velikan otišao onako kako je otišao. Na mala vrata, kao da je malen i beznačajan...
Prodavali su nam priče da je Pero otišao zbog pomlađivanja, da treba gledati i u budućnost. Da, baš... Ako može Danac Christiansen s 37, Islanđanin Stefansson također, Francuz Dinart s 34, onda može i Pero. Koji je otišao s 32. I ostavio nam Marka Kopljara i Denisa Buntića u naslijeđe.
Sportaši i ljudi poput Petra Metličića svugdje u svijetu igraju dok sami ne kažu da je dosta. Kod nas u njihovo ime odlučuju drugi. Pa ostane gorak okus, ostanu ožiljci, a naš rukomet ostane bez pravih frajera. Zbog povišenog tona na krivog čovjeka.