Tog 2. svibnja oko 11 sati počeo je rat u Vinkovcima. Gradom je zavladao nemir, vjesti koje su stizale bile su sve gore. Policajci su napadnuti u Borovu selu, dva vozila hitne odlaze po ranjene. Kolega s posla izlazi, brat mu je tamo. Čujemo pomoć s druge strane nije došla. Počele su stizati žrtve, ne vjerujemo onom što čujemo. S patologije stižu kolege bijele u licu, ne mogu govoriti. Nemoguće je da itko u ljudskom obliku momcima raznese koljena dum-dum mecima, drži ih i ubija na način koji najgore zvjeri ne rade. Doznajemo imena ubijenih, onih koje su uspjeli prepoznati. U žitu su još mnogi, ne znamo jesu li izvučeni živi. Grad plače. Plaču sela koja ukapaju svoje sinove. Znali smo počinje krvavi rat. Počinju noćna postrojavanja. Iz grada odlaze mnogi koji su znali što nam je pripremljeno. Slavonija pamti. Pamti svoje ubijene sinove. Ne zaboravlja. Danas će kolona pijeteta kroz selo proći kraj kuća spuštenih roleta. Znamo kakva je to tišina. Naša i onih koji nisu nikad postali naši. Nisu htjeli onda niti sada. Slavonija pamti. Počivajte u miru sinovi ravnice. Gore u boljem svijetu daleko ste od ovoga što je postalo nakon Vaše žrtve. Nismo vas dostojni. S ljubavlju, sjećanjem i molitvom raširite svoja krila iznad Domovine koju ste voljeli neusporedivo više od nas i žrtvovali svoje sve.