A da jednostavno kupim digitalne satove i ne živciram se zbog tog vremenskog razmaka?

Ili, još jednostavnije, da ustanem i isključim jedan, jer stan mi je toliko mali da mi zbilja ne trebaju dva sata. Ispada kao da imam barem dvije vremenske zone unutar 3 do 5 koraka. Ograničila sam samu sebe na taj disharmonični zvuk vremena kako protječe. A da ipak kupim digitalne?

Taj zvuk prvog, zatim drugog sata odmah po otkucaju prvog, podsjećaju me konstantno na sada. SAD. OVDJE. Sad.

Kaže mi neki dan "ja si ne mogu zamisliti..." , a ja pitam: "A zašto bi to uopće i morao?". Zamisliti nešto tamo, daleko, nakon puno otkucanih sekundi i stotina prijeđenih kilometara? Kako znaš da će to, što god to bilo, uopće doći? Pogotovo ako se ni početak još nije dogodio. Zar vidiš budućnost? Ako i vidiš, molim te, nemoj mi reći kakva je jer ne želim znati. Ne živim niti za niti u budućnosti.

Tu sam. Ovdje i sada. Slušam otkucaje satova koji kasne/rane, osjećam težinu svog tijela na stolcu, osjećam etiketu veste kako me grebe na stražnjoj strani vrata i nemam pojma što će biti za 2 dana, a kamoli više od toga. Sve i da mogu zamisliti, ne želim jer volim iznenađenja. Ne mogu zamisliti da sam mrtva, pa eto, to je jedino što bih mogla reći da će se u mom životu sigurno dogoditi. Apsolutno sve ostalo su varijable.

NEMAM POJMA. Ne mogu isplanirati, ali mogu to željeti. Moguće je da će se barem jedna od stvari dogoditi, prije ili kasnije, i sigurno neće biti nimalo nalik onome kako sam možda zamišljala.

Zašto bismo zamišljali nešto nesigurno, a ono što je sigurno, ovdje i sada, ne vidimo? Znaš li što imaš u ovom trenutku, baš sad dok čitaš ovaj tekst? Jesi li svjestan da dišeš, gledaš, osjetiš mirise, zvukove, toplinu ili hladnoću, da vjerojatno nisi gladan niti promrzao?

Zašto bi onda zamišljao nešto nesigurno i zbog nemogućnosti zamišljanja ograničio si život na "samo" ovo što imaš sada? Podrežeš si krila prije nego uopće poletiš. Da poletiš, ne uzmeš ni zalet... Stalno me ispituju planiram li, kakav mi je plan, itd... I čudom se čude kad kažem da nemam ništa isplanirano jer me život naučio da, barem u mom slučaju, planovi postoje isključivo da propadnu. I da se tako još više krivim za nešto što vrlo vjerojatno uopće nije moja greška.

Sve ovo što imam i gdje sam sada nisam planirala. Nikako. Nikad mi na pamet nije palo da ću zarađivati od pisanja, da ću raditi u medijima, da ću ovoliko dugo studirati, da ću ikad imati mačku... A eto, imam dvije.

Ponekad me strah da to ne nestane, ali onda se sjetim da će, ako i nestane, na mjesto mog sadašnjeg posla doći nešto još bolje. Svaka nova prilika mi je još bolja i ljepša jer sam za nju radila, a da nisam toga bila niti svjesna. Tako nije samo s poslom i ovim nekim tehničkim stvarima, već i u svemu ostalom. Zašto? Jer učim cijelo vrijeme. Iz svega što me okružuje i što mi se događa.

I stvarno, što znači "da bi nešto trebalo"? Ne planiram, ne zamišljam, ali živim. Meni funkcionira.

Do idućeg puta, živi!

Zagrljaj,

A.

Izvorni tekst pročitajte na Aportalu. 

O autorici: 

Nemam unikatno ime i prezime ali ga ne bih nikad mijenjala, ovisnica sam o smijehu, špeku,vježbanju, Tviteru i promjenama. U Italiji mi srce lupa drugačijim ritmom, a Blogledalo je moj bijeg od težeg puta koji uvijek namjerno izaberem. Klikneš na Instagram ili Fejs pa se pridružiš mom bijegu i sanjanju.