Život kroz faze: Bilo je teških, ali sada se čine prekrasnima

Moj je život posljednje dvije godine sazdan od faza. Neko sam vrijeme čak naivno mislila da će te faze nestati, no sad sam realna i svjesna da nakon jedne faze naprosto dolazi druga. Neke od tih faza su bile/ili jesu uistinu iscrpljujuće, no s vremenskim odmakom sve mi se zapravo čine prekrasnima. 

Prva faza bila je upoznavanje. Prije djeteta sam živjela u petoj, možda čak i u šestoj brzini. Cjelodnevna jurnjava, posao koji sam živjela 24 sata, izlasci, putovanja...a onda je došla bebica. Opet sve sto na sat, ali drugačije. Upoznavanje, osluškivanje i užasno puno nespavanja. To nespavanje je, iskreno, od mene stvaralo monstruma. Svi su mi govorili: Faza, proći će to brzo, no naše nespavanje ulazi u treću godinu. U nešto light verziji, no i dalje prilično solidno ne spavamo. Uz fazu nespavanja najdugotrajnija faza je i ona 'mrzim kolica i autosjedalicu' kao i faza 'samo da me mama nosi'. Obje faze su me izluđivale u nekim periodima. U obje faze moj sin je izrazito puno plakao, ako nije bilo po njegovom. Naprosto nije prihvaćao situaciji da ja hodam slobodnih ruku kad on čezne za mojim zagrljajem. Pružala sam otpor, pokušala naći način kako da 'slomim' to svoje dijete, kako da mu objasnim da mu to ne treba, no uvijek bi on bio pobjednik na kraju pa ja, eto, nosim i dalje, a kolica su već godinu dana netaknuta. Samo od autosjedalice nisam odustala. Trebalo mi je dosta da shvatim i prihvatim da je tom malom paketiću moj dodir izrazito važan i da on uistinu 'ne pakosti' kada žica moj dodir, kada mu je neprirodno da sam leži u nekoj kutiji...Danas sam sigurna da ću drugo dijete, ako i kada dođe, nositi bespogovorno, bez uzrujavanja i stalno jer je to uistinu faza koja se katkad čini beskonačnom, ali zapravo je predivna.  

Jedna od boljih faza bila je kratka. U toj fazi smio ga je uspavljivati samo tata i to na način da on leži ocu na trbuhu s glavom ispod njegova pazuha. Imamo i pregršt slika koje to dokazuju, a iz tog doba datira i nadimak Kifla jer bi se naš sin sklupčao pod tatinu ruku. Još jedna faza je bila spavanje na mami - noću, danju, bilo gdje i bilo kad. Danju mi je to bilo slatko, noću...uf. Spavala bih u polusjedećem položaju s bebom od par mjeseci na prsima i da, razmišljala sam da se bacim kroz prozor. Prve noći je još bilo okej, a ja koliko-toliko istrenirana nespavanjem, ali druge, treće i svake sljedeće noći sam razmišljala o samoubojstvu, unajmljivanju babysitterice samo za noć, bijegu od kuće.... Ono, kao, idem po cigarete (iako ne pušim) i jednostavno se više nikada ne vratim. Mislite si vi što god hoćete o meni sada, ali onaj tko nije spavao noćima, tjednima, mjesecima zna o čemu pričam. U toj fazi čim bi spustila svoje čedo na krevet on bi se počeo gušiti od plača. Puštala bi ga ja neko vrijeme, misleći, umorit će se, odustat će, popustit će, no ono što danas definitivno znam je da moj sin ne odustaje. Nadam se da će taj čvrsti stav zadržati i kad bude trebao učiti. Na svu sreću ta je suluda faza trajala neka dva-tri tjedna i onda misteriozno nestala. 

Iz faze u fazu, ali on je određivao kada

Bila je još jedna glupa faza, a ta je bila uspavljivanje tako da me nateže za uho. Zašto, nikad nisam shvatila. Fazu zubi smo relativno normalno prošli, a i tu se nisam puno sekirala jer mi je bilo posve jasno da je mališan razdražljiv jer ga boli. Postoji i cijeli niz tzv. iščekujućih faza - kad će sjesti, propuzati ili prohodati. Svim tim fazama su zajedničke dvije stvari - da roditelji misle kako će im tada biti lakše i da je to zapravo samo uvod u neku drugu, ne nužno lakšu fazu. Ja sam primjerice, k'o ozebli sunce, čekala da moj sin sjedne. No već drugog dana, on je odlučio da mu je to bez veze i iako uopće nije bio spreman krenuo bi u puzanje, dizanje pa je od moje ideje kako će se on sad malo sam igrati ostao prah, a ja sam mahnito bdjela nad njim pazeći da se ne ozlijedi. Ista stvar je bila i sa hodanjem. 

Bila je tu i faza 'budim se u tri ujutro da bi se igrao do 5 i baš me briga što ti moraš ujutro na posao'. U toj fazi je bilo jako važno da se igram ja osobno, a ne tata. Ukoliko bi otac odlučio preuzeti noćnu smjenu moj bi sin toliko energično zazivao mamu da sam katkad pomislila da će se i druge majke iz ulaza odazvati. Jedne sam noći čvrsto odlučila da neću popustiti. Preuzeo ga je otac, a ja sam stavila jastuk na glavu i odlučila spavati. Onda je moj sin stao ispred vrata i iz petnih žila vikao mama, mama, mama pa bi ga otac pokušao animirati, zabaviti, odnijeti...no on bi i dalje jaukao mama, mama, mama. I tako sam ja ležala otvorenih očiju i brojala. Odlučila sam da ću ustati ako 100 puta kaže mama. I mislite da nije? Nakon 101. puta sam poslala oca na spavanje i potpisala kapitulaciju pa sam te noćne aktivnosti koristila za čitanje, lakiranje noktiju i slične stvari. Toliko smo se uigrali da bi mi sin sam donosio lak za nokte.

Ipak, sve prolazi

Sada prolazimo divnu fazu. Moj sin je stvarno prekrasan, predobar, izrazito umiljat, znatiželjan, ne plače, nema ispada već danima...Još uvijek malo zafrkava noću, nije spreman pregovarati o prestanku sisanja, ali izuzev toga uistinu uživamo. 

Kad sam rodila i napaćeno kukala s podočnjacima da pazuha iskusnije su mi žene rekle da je sve faza i da će proći. I da ću žaliti. Mnoge od njih sam proklinjala nakon cjelonoćnih šetanja stanom s bebom u rukama, tvrdila da ja nikada neću zaboraviti te patnje i da one nemaju pojma o čemu pričaju. Ali imaju - sve prolazi i uistinu se sada sa sjetom sjećam trenutaka kada je moj mali paketić onako topao i mirisan spavao u mom zagrljaju.