Na kavi si i spomenuo si izraz "neoliberalni kapitalizam". Ali avaj, prosječnom Hrvatu narasli su očnjaci, slina im poput Pavlovljevih pasa klizi niz bradu i jednom riječju povampireni su i iziritirani tom frazom, najomraženijom od svih, uzrokom svih zala na svjetskoj razini (osim onih par socijalističkih država koje odolijevaju zloj čizmi kapitalizma, i ne, skandinavske države nisu u toj skupini, u tom elitnom klubu Venezuele, Kube i Sjeverne Koreje). Vratimo se na početak i svratimo s poslijepodnevne kave koja se pretvorila u bal čovjekolikih šišmiša. Što je neoliberalni kapitalizam? Prva asocijacija je slobodno tržište, bez državne intervencije i ostalih upumpavanja sredstava od strane poreznih obveznika. I sad se pitamo, kako funkcionira takvo tržište i može li sustav preživjeti, kako je uvriježeno mišljenje, tako što se vodi ljudskom pohlepom. Adamova nevidljiva ruka potpuno je odbačena upravo zbog te osobine. Kakve veze ima što vlastiti interesi pridonose općim interesima i interesima drugih, jer opet je tu ta karakteristika koja je odbačena u svakoj religiji, u svakoj moralnoj peripetiji - pohlepa.

Kapitalizam je daleko od idealnog sustava, miljama daleko. Ali ponovimo onu do zla Boga napornu, isklišejiziranu parafrazu... "Od svih zala, kapitalizam je najmanje zlo" (Churchill). Recimo to ovako, nakon industrijalizacije ništa više nije isto. Pojavio se kapital. I taj kapital je vrludao, stapao se, kotrljao i ulazio u pore društva, pa čak i one nagrizene nedostatkom prijelaza iz feudalno ustrojenih vladavina u (oh) demokraciju. U tom kuršlusu pojavile su se dvije suprotstavljene strane: radnička klasa i buržoazija. I naravno, Marx je iskoristio priliku udariti kontru toj nepravednoj tiraniji oligarha koji koncentriraju kapital na svojim savršeno glatkim dlanovima, nasuprot grubi, radničkim. I eto mašte o komunizmu. O savršenoj komuni gdje je sve, ali sve, zajedničko. Gdje nema odudaranja, gdje nema rata, pohlepe (!), tiranije (kakva ironija) i gdje su svi ljudi isti. Naglašavam ´isti. Zašto? Jer postoji oksimoron. Ako su ljudi jednaki, tada nisu slobodni, ali ako su slobodni, nisu jednaki. No Marxu nije padao na pamet takav paradoks i za razliku od nacista i njihove eugenike, vjerovao je kako će, najprije socijalizmom ukrotiti društvo tj. nacije će dobrovoljno pristati na apsolutnu slobodu bez slobode i taj će sustav na kraju postati komunizam.

Zapravo, nije komunizam ni loša zamisao, ali sjetimo se i gafa egzistencijalista koji su mislili da svatko sve može, ali realnost ih je zgrabila za ramena pa je čak i prokomunistički nastrojeni Sartre spoznao što se na kraju izrodilo iz benigne i hvalevrijedne ideje o apsolutnom zajedništvu. Marx je gajio nade kako će Nijemci dignuti koplja i srčanošću se pokrenuti i dozvati revoluciju. I tako je zazivao revoluciju, neuspješno, opet i opet i opet i nije mu padalo na pamet kako će se revolucija dogoditi u zimom okovanoj, carskoj Rusiji. I tako se kotačić pokrenuo ili, bolje rečeno, kotačina koja je uzrokovala smrt milijuna ljudi, devastirala ekonomski sustav i doživjela moždani udar shvativši da na divljem Zapadu i informacije kolaju venama tržišta. Neviđeni šok za državu u kojoj se svaka naznaka posjedovanja pisaćeg stroja doživljavala kao prijetnja sustavu. Broj žrtava, zatiranje informacija, predstave za javnost... Sve to već je pokazivalo krhkost socijalizma. I napokon, on se urušio. I zalud netko brani takvo ustrojenje, jednostavno (loše vijesti), nije upalilo. Možda, kad ljude lišite pohlepe, oni prijeđu u drugu krajnost - zavist. Evo primjera i to na području autoritarne Jugoslavije. Sociolog Županov opisuje događaj kad su stanovnici jednog gradića bili smeteni rasvjetom jedne od zgrada. Zašto? Jer su se svjetla gasila u određeno vrijeme i tko se usudio izaći iz omeđene slobode, kakav oksimoron, smatran je izdajnikom. Naposljetku, i tim obasjanim suncokretima ugašeno je svjetlo. Stanovnici time nisu dobili ništa, a opet - dobili su sve.

Sad ćete reći, pa što, i slobodno tržište doživjelo je debakl i to nekoliko puta, sjetimo se samo Wall Streeta 2008. I to je posve legitiman argument. Ali malo je poznato da se ekonomisti nisu mogli složiti što je uzrokovalo pad, zapravo, bili su podijeljeni: je li čitavu strku uzrokovao nedostatak državne intervencije ili pak previše državne palice. Tek malim postotkom pobijedili su "99%" i u službenom izvještaju ošamarili podivljali neoliberalni kapitalizam i poručili mu "do sljedeće tragedije ionako će pobijediti kulturni marksizam, pa zašto ne isprobati kako će se ovaj put, ovaj pravi put, sad kad smo pametniji, ustoličiti socijalizam na području državnih tržišnih intervencija".

Zašto je slobodno tržište dobro, a zašto nije? Pa čak je i Albert Einstein poručio kako se kapital skuplja, isprepliće u rukama oligarha i tako nastaje protuteža demokraciji u kojoj svak glas, svako ljudsko biće, može i mora utjecati na svoju vlastitu sudbinu. Ali kako će utjecati kad je laissez fair podivljalo stanje uma i tržišnih kolanja. I odgovorno je za što? Ah, da - siromaštvo. Znate li da je SAD nekoliko puta objavljivao, s ponosom, rat siromaštvu? I koliko je puta uspio? Nijednom. Zatim se situacija malo stišala i laganim, plesnim korakom neoliberalni kapitalizam kročio je u domove siromašnih, a njihova se situacija popravljala. Kako to? Zar kapitalisti ne mrze siromašne i smatraju ih nedovoljno sposobnim, običnim izrodima kojima je cilj biti (jeftina) radna snaga? Pa, uvijek postoji druga strana priče, pa tako i ovdje. Ne, pohlepni debeli kapitalist kakvog vidimo na karikaturama, ipak smatra kako država treba porezima pomoći najsiromašnijim slojevima, a osobito onima koje je pogodila neka vremenska nepogoda ili ljudska tragedija. Zato, otvorite slavinu na slici gdje debeljko kap po kap pušta vodu u Biafri. Više štete donose izuzetno komplicirani, meni neshvatljivi politički poretci, religijski motivi i pitanja morala, nego goleme novčane pomoći koje stižu, i stizat će, i neće riješiti dubinski problem.

Problem je negdje drugdje. Ali ne kažem da problem nije ni kod nas. Ne branim kapitalizam, ali žustro branim liberalizam. Zašto? Jer, podivljali kapitalizam za mene ima pozitivnu konotaciju, insinuira da se nešto događa, kompleksno i brzo. Kapitalizam je zapravo zahvatio, kako sam spomenula, kulturni marksizam. Pomoću znanja Bernaysa (stric mu je bio sam Freud) uspio je propagandu zamijeniti riječima "odnosi s javnošću". Manipulacija, predstavljanje i optuživanje monopola, kao da ne postoje različite grane tržišta, itd. itd. Sve su to sumanuta stanja programiranih mediokriteta kojima je kultura na predzadnjem, ako ne i zadnjem mjestu. A kako bi Camus rekao, bez kulture ljudska vrsta je džungla. Bernays je znao koje nesvjesne snage nas pokreću i tim vještim trikovima poslužio se kako bi prodao proizvode koje nam trebaju i ne trebaju. Opsesivno trošenje, savršenost tjelesa (koje je propagirao Hitler), savršeni životi, savršeni bijeli zubi i savršene bijele, netom oprane majice. U nama nije pohlepa kao takva, ona se nastanila i buja jer ju je nešto pokrenulo. A individualno nesvjesno samo je dio kolektivnog nesvjesnog. A na koji način se ono uzburkalo, nadam se, imat ćete prilike pročitati u drugom postu na blogu...

O autorici: 

Studentica Fakulteta političkih znanosti i propali ekonomist. Wannabe spisateljica,  novelist i poeta. Depresivni optimist, realist nikada. Idealist u sferi medija, u stvarnosti mizantrop. Pišem iziritirana društvenim događajima. Nesuđeni psiholog i sociolog. Freud, Jung, Županov, Camus. Pratiti me možete i na Facebooku.