Zašto je Centar za sigurniji internet predaleko od centra?
Umjesto težnje da se stvarno riješi problem koji postoji stranice Centra za sigurniji internet pokazuju sve simptome alibi projekta koji se financira iz EU fondova
Ovaj tjedan je na daleko i na široko objavljeno potpisivanje Sporazuma o strateškom partnerstvu na uspostavi Centra za sigurniji internet između sedam institucija. Centar je dio IPA 2009 twinning projekta “Jačanje kapaciteta u području suzbijanja seksualnog iskorištavanja i zlostavljanja djece te pružanja pomoći ranjivim žrtvama kriminaliteta”.
IPA je kratica za Instrument za pretpristupnu pomoć, uspostavljen je uredbom Vijeća EZ 1085/2006., i radi se o financijskoj pomoći zemljama kandidatkinjama za izgradnju institucionalnih sposobnosti za učinkovitu provedbu pravne stečevine EU. Sve IPA informacije za Hrvatsku trebale bi se nalaziti na stranici www.strategija.hr, ali izgleda da ta stranica više ne postoji budući da preusmjerava na web stranicu Ministarstvo regionalnoga razvoja i fondova Europske unije.
Web stranice koje boluju od Churchillovog sindroma
Sigurno vam je poznata ona Churchillova izreka da ako nešto ne želiš riješiti, osnuj povjerenstvo. Zadnjih nekoliko godina mogli smo posjetiti cijeli niz web stranica koje su pokrenuli razni državni uredi, Vlada ili tko zna kakva tijela strateškog partnerstva. Neke su ugašene, neke preusmjeravaju na neke druge adrese, a neke, napuštene od svih, lutaju po plićacima nekog prašnjavog web poslužitelja.
Dijagnoza Churchillovog sindroma bila bi: “Ako želiš da izgleda kao da nešto radiš, napravi web stranicu.” Kako bi izbjegli bilo kakva neugodna pitanja ili spriječili bilo koga da utječe na smirenu nirvanu sudionika projekta nije dozvoljeno postavljanje bilo kakve kontakt forme na Churchillovu stranicu. Ako se ista i postavi onda treba napraviti automatsko preusmjeravanje u koš za smeće.
Ni pod koju cijenu ne smije se napraviti stranica na kojoj bi imenom, prezimenom i slikom bili predstavljeni oni koji su uključeni u projekt, oni koji bi u tom projektu trebali imati konkretne zadaće te oni koji odgovaraju za rad tog projekta. Disciplina izbjegavanje odgovornosti je još iz vremena socijalizma dovedena do savršenstva i zaboravljanje navođenja konkretnih osoba u nekom projektu je na tragu te doktrine.
Stranica Centra za sigurniji internet pokazuje sve simptome Churchillovog sindroma. Sadržaja skoro da i nema. Pojmovnik je sigurno posuđen od nekud, a u izborniku je naveden čak tri puta (pod stavkama Roditelji, Učenici i nastavnici i Općenito). Sve ostalo su samo veze na sadržaje koji već postoje na drugim stranicama.
Zašto je online prijava seksualnog zlostavljanja jako loša ideja?
U vijestima je naglašeno kako će naglasak u ovom projektu biti na prijavljivanju kaznenih djela seksualnog iskorištavanja i seksualnog zlostavljanja djece, te kako će ono moći prijaviti na stranici Centra za sigurniji internet. To je loša ideja, to je jako loša ideja, i izgleda da nitko uopće nije razmišljao niti pokušao predvidjeti kako bi u praksi izgledalo korištenje takvog web servisa.
Ono što je specifično za prosječnog domaćeg korisnika interneta je da isti doživljava vrlo neozbiljno. Često ga nazivaju virtualnim svijetom što pokazuje da nisu svjesni da se aktivnost na njemu ne razlikuje od bilo koje druge aktivnosti u stvarnom životu. Ono o čemu većina ne razmišlja je činjenica da internet ne zaboravlja tako lako te da je vrlo teško skinuti nešto s njega jednom kad se počne širiti. Ta neozbiljnost i nerazmišljanje je najkarakterističnija za djecu.
Kad bi na stranicu Centra postavili mogućnost prijave zlostavljanja sasvim sigurno bi se brzo suočili s cijelim nizom lažnih prijava. Bilo bi tu onih koji bi prijavili nešto iz čiste zezancije. Drugi bi opet lažno prijavili zlostavljanje predstavljajući se kao netko kome žele napakostiti. Tu bi se dogodio paradoks da je sama prijava zapravo jedna vrsta zlostavljanja. Neka djeca bi mogla poželjeti napakostiti roditeljima koji im ne žele kupiti novu konzolu ili im se ne dopuštaju igrati na računalu preko određene mjere.
Da li će dežurni u Centru biti istrenirani da prepoznaju te slučajeve i da li će moći prepoznati prijavu stvarnog zlostavljanja? Problem online prijave je u njezinoj anonimnosti (ne možete sigurno ustvrditi tko je poslao poruku) i u lakoći prijave (napisati nešto i kliknuti je tako lako).
Kod prave prijave moglo bi se dogoditi da povratna poruka iz Centra dođe do zlostavljača. Dijete prijavi zlostavljanje, ostavi e-mail adresu, nakon nekog vremena dođe odgovor iz Centra kojeg pročita zlostavljač i odgovori da je sve to bila samo neslana šala.
Nisam baš uvjeren da su o svemu ovome razmišljali oni koji su donijeli odluku o pokretanju usluge online prijava zlostavljanja i da su uzeli u obzir sve situacije koje se mogu dogoditi.
Kod telefonske prijave stvar je drugačija. Neće se bilo tko iz zezancije odlučiti na prijavu, a ako se i odluči na to stručna osoba s druge strane žice će vrlo brzo prepoznati (intonacija, boja glasa, disanje) o čemu se radi.
Edukacija
Glavni ključ za rješavanje problema je u edukaciji. Kad govorimo o edukaciji djece onda se rješenje samo nameće. O svim ovim problemima djecu treba educirati u školi. Umjesto da uče kako izgleda ikona u nekom uredskom paketu djeca bi trebala učiti kako da se zaštite na internetu. I ne samo to, djecu treba naučiti kako da se snalaze u toj šumi informacija do koje mogu doći, treba ih naučiti kako da pravilno obrade te informacije te da se prema njima kritički odnose.
Rijetko će koje dijete dosurfati do stranice Centra. Treba doći do njih, tamo gdje jesu. U škole.
