Zapela sam u ispraznom braku iz kojeg ne znam kako izaći...

Cafe Nervoza je mjesto na kojem ćemo pokušati riješiti sve nervoze današnjeg vremena, konflikte, obiteljske odnose, manjak samopouzdanja, ciljeva... Nadamo se da ćemo kroz ovu kolumnu inspirirati sve vas koji nas pratite u pronalaženju kreativnih rješenja životnih problema. Svoje nedoumice, konfliktne situacije u kojima se nalazite i dileme šaljite na mail cafenervoza@24sata.hr. Odgovaramo svaki ponedjeljak, a više informacija o toj tematici pronađite na stranici Centar uspjeha. 

Draga Irena, 

Moj problem je moj brak, odnosno došla sam do točke kada se pitam - ima li uopće više svrhe da se trudim oko tog braka, koji "životari" već 15 godina?! Rođena sam u idealističnom okruženju malog bosanskog sela, u pitomoj posavskoj ravnici, u idealističnoj obitelji. Sve savršeno: mama, tata, ja (kao najstarija), brat i (11 godina mlađa) sestra. Divni roditelji, sretno djetinjstvo,… tata - utopist!! 

Ja sam bosanska Hrvatica, katolkinja, koja je u „ratnom vihoru“, upoznala svog supruga bosanskog muslimana. Ukratko - miješani brak. Zaintrigirao me svojim oduševljenjem mnome. Naprosto je bio očaran. Da ne budem lažno skromna, inače su za mene mladići znali pokazivati veliki interes. Prosto me proganjao. To mi se u prvu ruku dopalo, potom me počelo gušiti, a kako je vrijeme prolazilo, nekako sam se privikla, i nakon 2 godine "zabavljanja" (iskrenije - natezanja) sam se udala za njega. Više iz razloga što sam vjerovala da će me taj čovjek maziti i paziti kao nitko prije ni poslije njega, ali... Shvatila sam kasno da je to bilo, ono što sam nekako i pretpostavljala, samo jaka zaljubljenost, gotovo opsjednutost, a ne ljubav. Kasno! 

Iskreno, duboko u sebi sam znala da "to nije to", ali sam ostala pošto sam uvijek bila jako nesigurna u ispravnost svojih procjena. Mamu sam razočarala svojim odabirom, tata je samo ponavljao da, ako je u pitanju ljubav, on neće stajati na putu. Tada nastaju problemi. I bolno otrježnjenje. Od "romantičara" i "nježnog muža" ni traga ni glasa. Dakle, s prvim danom braka, počele su i moje nevolje, odnosno dolaskom u rodni grad muža. Živjeli smo u zajednici s njegovim roditeljima i bratom, u dvorišnoj zgradi, jer im je kuća bila srušena za vrijeme rata. Muž je odmah počeo izlaziti. Ruku na srce, zvao je i mene, ali je bilo previše posla za uraditi, pomagala sam svekrvi, a ona nikada nije rekla da idem sa suprugom. Nije bilo struje i vode, pa sam prala i ribala "na ruke". Po čitav dan kraj pumpe i štednjaka. 

Šutila sam. Već sam spoznala da on zna napraviti scenu, pa sam se povlačila i šutila (druga greška). I on je odmah uvidio kako sa mnom! A ja sam tonula u sve veći bed, neshvaćajući GDJE GRIJEŠIM?!!! Pokušavala sam razgovarati s njim, da, ako ne želi ovaj brak, da se raziđemo. Doduše, kada smo se zaručivali, tata je naglasio: Djeco, jeste li sigurni da je to to što želite?? Brak je ozbiljna stvar. Nije šala ni predmet zafrkancije. Nemojte 2-3 mjeseca, pa svako na svoju stranu".  Ta rečenica mi se urezala duboko u svijest. I odredit će prve dane mog bračnog života. 

Čekala sam da prođu 3 mjeseca, da sebi, tati, dokažem da sam zrela, da sam pokušala, da sam dala sve od sebe. Davala sam mu šansu za šansom. Mislila kao ne razumije šta osjeća. Na očigled njega sam propadala, tonula, gubila samopouzdanje, vjeru u sebe, u ljude,… Ne pitajte me što sam ostajala u tom braku, ni sama ne znam. 

A onda sam ostala trudna. Nadala sam se da će doći promjena. I jest bio nježniji, ali ga ni dalje nisu zanimale moje želje, potreba za razgovorom, objašnjenjem ove situacije… Sa 4,5 mjeseca trudnoće sam imala spontani. Taj dan je bio uz mene. Jako sam krvarila. A onda me, nakon tri dana, iako sam ga molila da mi treba njegova blizina, ostavio. Onda sam opet ostala trudna. I u trudnoći me kinjio i vrijeđao, a kada bih odlučila otići, molio me, preklinjao. Rodila sam prekrasnu curicu. 

Dalje se moj život nastavio, istim tokom, svađe, molbe, uvrede, suze, bol, tuga, isprike…Taj čovjek više nije imao šta da ubije u meni… Bila sam srozana na nuli. Jedino sam po prirodi vesela, uvijek sam bila optimista jer nam je tata govorio da je život prekrasno mjesto, u kojoj neki ljudi dobiju nekakvu ulogu. U suštini: čovjek je dobro biće. Čak i najgori u sebi imaju humanosti, samo je treba "pročačkati". Da li sam ja vjerovala da sam s nekim "razlogom" s njim, da otkrijem u njemu tu humanost…? 

Sada imamo dvije zdrave, vesele i lijepe curice, od 13. i 9. godina. One su moj život, i jedino lijepo što sam stekla i postigla u ovih 15 godina promašenog života! 

Kako god - došla sam nedavno do točke da mi je svega DOSTA! Umorna sam. Nema više volje… A znate zašto: Još uvijek patim za zagrljajima, poljupcima, bilo kakvim oblicima nježnosti. A on ne želi, neće ili što već. Meni treba! Rekla sam mu to. Više puta. On ne želi! Ma, svejedno mi je. Ne želim ga više. Umorna sam od ovog braka! Guši me! Imam nemirne snove. Budim se oko 3-4 sata ujutro, i ne mogu zaspati do pred zoru! Treba mi vaš savjet! 

Pozdrav … Sanja(lica)

Odgovor: Katkad robujemo vlastitoj ovisnosti o ljubavi...

Većina ljudi doživjela je bar jednom u životu situaciju da se zaljubi u osobu koja im ne odgovara ili nije dobra prema njima. Neki od njih unatoč svemu lošemu i dalje ostaju u takvoj vezi ili braku, istovremeno se pitajući „Što me drži uz ovu osobu?“ Često kažemo da smo opsjednuti nekim muškarcem ili ženom, ludi od zaljubljenosti i osjećamo se potpuno nemoćni izaći iz takve destruktivne veze. Robin Norwood, psihoterapeutkinja koja je specijalizirala rad s ovisnostima, piše o temi „opsjednutost, a ne ljubav“ i kaže: „Ako ljubav znači patnju, previše volimo.“ Žene su češće žrtve ove ovisnosti. One su kulturološki i biološki predodređene da brinu o drugima, tješe ih i pomažu pa su tako sklonije biti ovisne o vezama, dok su muškarci su više okrenuti poslu, sportom, hobijima. 

Evo što rade žene koje previše vole: 

U vašem pismu prepoznala sam neke od ovih simptoma ovisnosti o ljubavi i vezama: 

Možda ovo može biti odgovor na vaše pitanje zašto do sada niste otišli iz nezadovoljavajućeg braka. Koliko god bili svjesni da vam nije dobro u braku, snažne emocije, stavovi, životne vrijednosti i nesvjesni mehanizmi nisu vam dozvoljavali da se pomaknete s mjesta.

Vjerujem da vas je kroz život i odluke vodila potreba da zadovoljite ideale vašeg oca i životnu filozofiju obitelji. Ono što vam je dodatno otežavalo odluke, životni su uspjesi vašeg brata s kojim se uspoređujete. U takvoj sredini visokih standarda nije bilo lako priznati grešku i neuspjeh. Kažete da je osnovna pogreška što na početku nezadovoljavajućeg braka niste rekli „stop“. Ja kažem: „Loša procjena, pa što?“ Pogriješili ste, ljudi griješe. Da ste znali i mogli bolje u tom trenutku, tako bi i napravili. Lako je iz sadašnje pozicije osvrnuti se na prošlost i reći „Da sam barem, trebala sam…“ Takvo samo-sabotiranje donosi nam samo dublji prijezir prema sebi, nimalo nas ne osnažuje i ne pokreće. Ljudi donose odluke najbolje što mogu za sebe u određenom trenutku, s onim informacijama kojima raspolažu o toj određenoj situaciji. 

Zato, umjesto da neprestano preispitujete svoje odluke koje ste donijeli u prošlosti i razmišljate kako ste pogriješili, stanite s obje noge u sadašnji trenutak, osvrnite se oko sebe i vidite što želite za svoj život SADA i u buduće. 

Evo prijedlog što možete sada učiniti za sebe i svoju dobrobit:

Možete naučiti graditi samopoštovanje, što znači fokus sa supruga prebaciti na sebe, postati sebi važna i to svakodnevno vježbati. Naučiti prepoznavati svoje potrebe i okrenuti se svojim zanemarenim interesima. Za osobu koja trpi, šuti i radi punih 13 godina nesretnog braka to može biti vrlo izazovan zadatak, no takva promjena uvijek se isplati. Naučite se brinuti o sebi, što znači da kad je potrebno postanete sebična. Zdrava sebičnost podrazumijeva da svoju dobrobit, potrebe, planove i aktivnosti stavite na prvo mjesto, a ne na posljednje (kad zadovoljite sve ostale). 

Ako razmišljate kako sebe staviti ispred djece, upitajte se kakvu korist imaju od umorne, izmučene i  nesretne majke. Preuzeti odgovornost za sebe znači izaći iz uloge žrtve i dati slobodu djeci koja su se vjerojatno osjećala krivom i odgovornom ( djeca se tako osjećaju kad vide nesretne roditelje). Uostalom, svojim primjerom pokazat ćete im kako da se sami nauče brinuti o sebi i kako voditi sretan i ispunjen život. 

Čini se da je došlo vrijeme da preuzmete konce života u svoje ruke i upitate se „Želite li vi taj brak i zašto? Želite li nastaviti životariti, kao što kažete ili početi živjeti? Želite li ostati u ulozi „suprugove ovčice“ ili postati samosvjesna žena?“ Na vama je odluka. Ako odlučite ostati u braku, predlažem vam da uzmete papir i olovku i iskreno odgovorite na pitanje: „Zašto ostajete? Što dobivate u ovom braku?“ Popišite razloge za i protiv ostanka u toj vezi. 

Ako se odlučite napustiti muža, krećete na put u nove izazove i nešto što vam može donijeti bolje ishode nego što ste do sada poznavali. Ići u nepoznato jedan je od najtežih životnih zadataka. Kad ljudi prekidaju vezu kažu da se najviše boje samoće. Kasnije u razgovoru najčešće dođemo do toga da samoća nije ono što najviše plaši, već se boje nepoznatog, misleći da nepoznato znači automatski nešto loše. No, unatoč strahu od promjene, novo i nepoznato najčešće donosi nešto dobro za nas.  

Ljudi u sebi nose sve potencijale za ispunjen život i mogućnost pozitivne promjene. Budući nekad nisu svjesni svojih snaga i pozitivnih karakteristika, misle da ih i ne posjeduju. Čitajući vaše pismo mogu zaključiti da imate sva sredstva kako bi sebi i svojoj djeci osigurali kvalitetan i ispunjen život. Pametni ste i imate dobar samo-uvid (iako ste odgojeni u idealističkom duhu i potpisujete se sa Sanjalica, vrlo ste realistični u opisu svog problema), izdržljivi ste (13 godina trpjeli ste težak život), intuitivni ste i znate prepoznati što uistinu trebate, što je pravo i što pogrešno za vas, u teškim uvjetima odgojili ste zdravu djecu i na kraju optimist ste, što olakšava ovo putovanje. 

Imate puno pravo tražiti nježnost i pažnju od muškarca s kojim ste u vezi ili braku. Vrijeme je pokazalo da vaš sadašnji brak nije mjesto gdje ćete to i dobiti. Važno je znati da nisu svi muškarci poput vašeg sadašnjeg supruga. Isplati se dati šansu brižnom i pažljivom čovjeku koji će vas znati saslušati i pokloniti vam punu pozornost. 

Izvucite zaspalog optimistu iz sebe i napravite promjenu u skladu sa svojim potrebama i osjećajima. Vaš tata imao je pravo kad je rekao da je život prekrasno mjesto, mi ga takvim činimo ili ne činimo. Ja duboko vjerujem da nismo potpuno prepušteni sudbini i nesretnim okolnostima u kojima smo odrasli i u kojima živimo. Praksa u radu s ljudima svakodnevno mi pokazuje da imamo veliku mogućnost upravljanja svojim životom. Treba se samo usuditi izaći uloge bespomoćne žrtve i ući u ulogu odrasle osobe koja preuzima odgovornost za sebe i svoj život. Jer ako se vi ne pobrinete za sebe, tko će? 

Svoja pitanja šaljite na cafenervoza@24sata.hr.